'Posjedujemo pismo koje sigurno dokazuje da su slike naše!'

Sestre Louise, Asunta i Estelle Sébastien pokrenule su preko francuske policije istragu sa zahtjevom da im se vrati 429 radova koji se trenutačno nalaze u depoima Narodnog muzeja Beograd. Među njima su slike Degasa, Gauguina, Matissea i Moneta.

Sestre tvrde da su nasljednice Ambroisea Vollarda, jednog od najvećih trgovaca umjetninama u povijesti koji je uvelike pomogao oblikovati francusku avangardu. Vollard, rođen na otoku La Réunion u Indijskom oceanu, u Pariz je stigao 1887. doslovce bez novčića. No, malo pomalo, prvo je u ulici Laffitte otvorio galeriju s djelima francuskih impresionista, a zatim je javnosti otkrio imena kao što su Paul Cézanne, Henri Matisse i Pablo Picasso. Mnogi tvrde da Picasso ne bi bio ono što jest da ga nije na samom početku toliko promovirao Vollard.

UHIĆEN SLIKAR KOJI JE U GARAŽI KOPIRAO DJELA POLLOCKA I ROTHKA

Vollarda su portretirali mnogi, uz Picassa, Renoir i Cézanne. “Valjda niti najljepša žena na svijetu nije toliko puta naslikana kao Ambroise”, tvrdio je Pablo Picasso. Gauguin ga je, pak, zvao “gušterom”, dok ga je Renoir opisao na sljedeći način: “Simpatični gonič robova”.

Sumnjiva smrt

Vollard je poginuo u Parizu 1939., samo nekoliko mjeseci prije nego što će ondje izbiti rat. Imao je 73 godine, no i dalje je bio aktivan na tržištu umjetnina. A za sumnjivu se automobilsku nesreću vjerovalo da ju je namjestio šef korzikanske mafije s kojim je bio u svađi.

Iza Vollarda je ostalo nekoliko tisuća umjetnina, riječ je o jednoj od najvrjednijih umjetničkih kolekcija svih vremena. Dvije je trećine ostavio gospođi Madeleine de Galéa, njezinu mužu i sinu. Za Madeleine se poslije pretpostavljalo da mu je bila ljubavnica, a da je njegov sin zapravo Vollardovo dijete. Danas 97-godišnji Christian Galéa tvrdi da je ta priča istinita i da on uistinu jest njegovo dijete te, također, traži dio umjetnina.

Djela koja nisu pripala Madeleine de Galéa pripala su Ambroiseovoj braći i sestrama. Oni su slike, pak, prodali trgovcu umjetnina Edouardu Jonasu i njegovoj ženi koja je bila prateta sestara Sébastien. No, zbog ratnih okolnosti umjetnine nikada nisu stigle do njih. Otac sestara već je vodio pravnu bitku, no odustao je. U svoju istragu sestre su uključile i neke nove dokaze.

GOOGLE OBILJEŽIO ROĐENDAN IVANA MEŠTROVIĆA Posvetili 'doodle' slavnom hrvatskom kiparu

I tu je ključno ime jugoslavenskog trgovca umjetninama Erika Šlomovića. Sačuvano je, naime, pismo koje je Šlomović poslao Ambroiseovu bratu Lucienu u kojemu stoji: “Sve je prošlo dobro... napravio sam kako smo se dogovorili. I kako si tražio, nisam spomenuo tvoje ime”.

Erich Šlomović rođen je 1915. u Vinkovcima, odakle je otišao u Beograd, pa u Pariz. U francusku je prijestolnicu došao privučen živom umjetničkom scenom i u želji da posreduje u trgovini umjetninama. Imao je moderan senzibilitet za umjetnost, a iako je u to vrijeme imao samo 20-ak godina, prepoznavao je prave umjetnike. Bio je u središtu zbivanja i uspijevao je prikupiti najbolja imena, sačuvane su fotografije na kojima je tamnokosi Šlomović, s brkovima, u ateljeima najvećih umjetnika svog vremena, Matissea ili Chagalla.

Foto: Mrtva priroda Paula Gauguina

Tajna veza

Na temelju Šlomovićeva života Veljko Bulajić snimio je film “Donator”. Pričalo se i o tajnoj vezi Vollarda i Šlomovića te da mu je Ambroise ostavio umjetnine. No, to demantira priča o Vollardovoj ljubavnici Madeleine i njihovu tajnom sinu. Šlomović je, uglavnom, posjedovao oko 600 slika za koje je tvrdio da mu ih je ostavioVollard. Novopronađeno Šlomovićevo pismo Lucienu, smatraju sestre, uspjet će dokazati da su umjetnine zapravo bile u posjedu obitelji i da je Šlomović toga bio svjestan.

Bilo kako bilo, mladi je trgovac umjetninama slike pohranio u pariškoj banci Société Générale. No, veći je dio, 429 umjetnina, unio u Jugoslaviju u diplomatskim vrećama. Među djelima koja su na taj način prešla granicu su ona koja potpisuju Paul Gauguin, Pierre-Auguste Renoir, Henri de Toulouse-Lautrec, Henri Matisse, Claude Monet, Paul Cezanne, Edgar Degas...

Dio kolekcije Šlomović je svojedobno, 1940., izložio u Zagrebu. O tome se može pronaći i pisani trag; naime, u dućanu Klovićevih dvora i danas se za 10 kuna može kupiti stari crnobijeli katalog, bez reprodukcija, spomenute izložbe.

Potom je umjetnine odnio u Beograd, gdje je u dogovoru s jugoslavenskim vlastima želio otvoriti muzej moderne umjetnosti. Dio je slika držao pohranjene iza lažnog zida kuhinje u kući svoje majke u seocetu u blizini Beograda. Otišao je posjetiti majku, no zbog svog židovskog podrijetla odveden je u logor i zajedno s bratom i ocem smaknut 1942. Bilo mu je tek 27 godina.

Preživjela je jedino majka Roza kojoj je jugoslavenska vlada 1949. zaplijenila umjetnine i predala ih Narodnom muzeju u Beogradu koji je danas zatvoren.

Prema pisanju međunarodnih novina, u Srbiji za sada ne postoji namjera da se slike vrate. Naime, izvjesni Daniel Laufer, potpisan kao švicarski pisac koji navodno poznaje prilike u Srbiji, izjavio je za Sunday Times: “Oni nemaju namjeru riješiti problem Vollardove kolekcije”.

Pravna bitka

Dok François Honnorat, odvjetnik triju sestara, tvrdi: “Poznato je da je Šlomović izašao iz Francuske s umjetninama u tajnosti. Koristio je diplomatske torbe i nije imao autorizaciju pravih vlasnika da radove izveze. Moje se klijentice nadaju da će policijska istraga zajedno s jedinicama specijaliziranim za trgovinu umjetninama ubrzo rezultirati zahtjevom istražiteljima da putuju u Beograd. Situacija s ovim djelima poznata je desetljećima i niti jedan je muzej ili kustos ne može ignorirati”. Honnorat poziva na reakciju francuskog ministara kulture Aurélija Filippettija, koji je, navodi, već pokazao zavidan angažman u traganju za ukradenim djelima.

Šlomovićevi nasljednici, pak, tvrde da je Vollard upravo ovom mladom trgovcu ostavio dio slika vjerujući da će ih on uspjeti spasiti od nacista, te da je Šlomović to i učinio u ljeto 1939., kada ih je pohranio u banci Société Générale.

O dijelu umjetnina koje su ostale u Parizu dugi su se niz godina prepričavale legende među trgovcima, a nakon što su francuske vlasti 1989. napokon otvorile trezor u banci i vidjele što je u njemu, nitko nije bio razočaran.

Podsjetimo na pravnu bitku za umjetnine koja je uslijedila nakon otvaranja između nasljednika obitelji Vollard i Šlomović i u kojoj je pobijedila obitelj Vollard, nakon čega su nasljednici neka djela stavili na aukciju. Slika Andréa Deraina iz 1905. “Pejsaž u Collioureu”, u južnoj Francuskoj, prodana je u londonskom Sotheby’su za 16 milijuna funti. Dobro je prošao i “Emil Zola” Paula Cezannea.

A uz umjetnine koje su u Beogradu te dio umjetnina koje su bile u pariškoj banci, sestre Sébastien od francuskih muzeja traže povrat desetak radova koji su direktno Vollardovo naslijeđe, a među kojima su i Gauguinova “Mrtva priroda s mandolinom”, sada izložena u muzeju Orsay u Parizu, i pripremni crtež za Renoirove “Velike kupačice” iz muzeja Renoir.