MODERNIZAM

Potres je tu ozbiljno oštetio tek jednu zgradu, ali ulici svejedno prijeti uništenje, zbog nebrige

Ploče sa Zagrepčanke su počele otpadati davno prije potresa koji su uzdrmali metropolu

Uz Zagrepčanku stoji natpis da se tom neboderu ne smije približavati sa stražnje strane jer padaju ploče s pročelja. Na terenu su radnici. Pitamo ih padaju li ploče od potresa. Odgovaraju da padaju otprije. Još je prije desetak godina Jutarnji pisao o toj zgradi kao jednoj od opasnijih u Zagrebu upravo zbog tih ploča. Tu je zgradu s Berislavom Vinkovićem projektirao Slavko Jelinek, autor čak trideset sedam zagrebačkih nebodera. Arhitekt rodom iz Spodnje Polskave, odrastao na Trešnjevci, koji je tečno govorio sedam svjetskih jezika, imao je strast, kako je znao prepričavati, prema velikim građevinama, visine su ga privlačile. No, ploče na pročelju nisu izdržale test vremena. A potres im zasigurno ne pomaže.

Iza Zagrepčanke je zgrada u Ulici Veselka Tenžere u kojoj je živio nedavno preminuli umjetnik Ivan Kožarić. Kako je s prozora imao pogled na križanje Savske i Vukovarske, zamislio je ovdje skulpturu Nazovi je kako hoćeš, visoku trideset metara. Tračnice tramvaja, kao i cestovni promet, prolazili bi između nje. Da je bilo mogućnosti i sluha, bila bi to jedna od boljih javnih skulptura u Zagrebu.

Tik uz Kožarićevu, čiji je autor arhitekt Božidar Rašica, s adresom Vukovarska 52, stambena je zgrada čiji je autor Stanko Fabris. Na krovu valovita konstrukcija od betona teška 155 tona. Nakon banijskog potresa konstrukcija se oštetila i izgleda kao da bi svakog časa mogla pasti s vrha zgrade. Zgrada je ograđena za pješake, no stanari u njoj žive i dalje. Konkretno rješenje se ne nazire. Statičari smatraju da se konstrukcija vjerojatno neće odlomiti i pasti, no situacija se ipak čini krizna, to više što se grad još trese. Višestambena zgrada Stanka Fabrisa napravljena je prije potresa u Skoplju 1963., kad se mijenjaju standardi gradnje u tadašnjoj Jugoslaviji. Nazivali su je i Mornarskom jer je izvorno napravljena za mornaričke oficire.

Zalazak 50-ih

- Ova zgrada predstavlja najljepši zalazak 50-ih i uvod u nove odrednice strukturalizma u umjetnosti. Ekspresivan armiranobetonski krov otvorene zajedničke terase možda je bio posljednji glasan krik 50-ih - smatra Vedran Ivanković, izvanredni profesor Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, koji je doktorirao na temu "Ulica grada Vukovara 1945. - 1971. i moderne vizije Zagreba u 20. stoljeću - refleksije utjecaja internacionalnog stila u hrvatskoj arhitekturi i urbanizmu nakon Drugog svjetskog rata".

image
'Prostor za širenje grada planiran je još na prijelazu stoljeća, a 1930-ih Juraj Neidhardt izrađuje prvu viziju izgradnje na području današnje Vukovarske', rekao je Vedran Ivanković
Tomislav Kristo/Cropix

Zbog poslijeratne arhitekture Vukovarska je predmet mnogih istraživanja, kao i sama Fabrisova zgrada. O Fabrisu je svojedobno pisao i Ivankovićev kolega Dubravko Bačić koji tvrdi kako je taj arhitekt "iznimna i osebujna pojava u arhitektonskom panoptikumu druge polovice ovoga stoljeća. Južnjački temperament, nabijen životnom energijom koja buja, pršti, stvara i izaziva nesporazume, Fabris je bio arhitekt za kojega s pravom možemo reći da nikad nije postao dio društvene mašinerije, niti je njegov osobni interes, stvaralački zanos podvrgnut uredskim principima - vremenu usprkos. Nikad nije bio cijenjen, često zaobilažen". Treba se složiti s Bačićem kako je znakovito da "Fabrisovu opusu nije posvećen nijedan ozbiljniji znanstveni rad, nije izdana monografija projekata, ne postoji ni kritički ili bar sintezni prikaz djela".

Mondrianov utjecaj

Vedran Ivanković, pak, tumači, "Fabris je arhitekturu završio na École Nationale Supérieure d'Architecture et des Arts Décoratifs u Bruxellesu. Njegov su "kristal" na Kazališnom trgu, zgradu Ferimporta koja je odavala ispravnu urbanističku metodu dogradnje Donjega grada, srušili bez velike pompe. Zgrada u Vukovarskoj, koju zbog investitora nazivaju 'mornarica', ipak nije Ferimport. Velebna konstrukcija odolijeva jednako tektonskim i društvenim poremećajima".

U to je doba na pročelju Fabris koristio jaku boju na pročelju, vjerojatno pod utjecajem opusa Pieta Mondriana, s čijim se radom, može se vjerovati, susreo među ostalim i za vrijeme studija. U samoj zgradi predviđena su tri različita tipa stanovanja. - Kuća na ulici je za narod koji tu prolazi, a kuća unutra je za investitora - jednom je rekao taj arhitekt.

image
"Bila je to arhitektura iz radionica brojnih poznatih hrvatskih arhitekata", zapisao je Ivo Maroević. Gradili su, osim Fabrisa i Rašice, Neven Šegvić, Drago Galić, Kazimir Ostrogović, Ninoslav Kučan, Radovan Nikšić...
Ronald Gorsic/Cropix

Vukovarska ulica u kojoj su u poslijeratno vrijeme gradili najvažniji arhitekti svojeg doba, kako je dobro definirao Bačić, postala je "paradigma raskoraka htijenja i mogućnosti, arhitekture i urbanizma, humanog i socrealističkog mjerila". Najviše se gradilo 50-ih te 60-ih godina. Kako, opisao je Ivo Maroević: "Bila je to arhitektura iz radionica brojnih poznatih hrvatskih arhitekata, koju je krasila jednostavnost, ponegdje i škrtost izraza, skroman i ograničen izbor materijala te jasna geometrija volumena pretežito slobodnostojećih zgrada". Koliko se puno gradilo, govori podatak da su na čitavom potezu nove ulice, osim razasutih stambenih trnjanskih kućica, do 1947. godine sagrađene samo dvije građevine. Desetljeće kasnije, razlika je golema.

Gradili su osim Fabrisa i Rašice Neven Šegvić, Drago Galić, Kazimir Ostrogović, Ninoslav Kučan, Radovan Nikšić. Gradilo se i kasnije, no predmet su našeg teksta zlatne godine Vukovarske ulice. Riječ je, inače, o ulici koja je najviše po svoj prilici u povijesti mijenjala ime. Prvo je imala dva imena, Varaždinska, za dio zapadno od Trnjanske ulice, i Dubrovačka, za istočni dio. Nakon Drugog svjetskog rata nazvana je Moskovska ulica, a nakon raskida s Informbiroom i Titova govora protiv Staljina, preimenovana je Beogradsku ulicu pa u Ulicu proleterskih brigada. Od 90-ih je Vukovarska.

Prva trasa

No, iako se ponajviše vezuje uz poslijeratnu obnovu, priča te ulice seže, kako nam otkriva Vedran Ivanković, puno više u prošlost: "Prva trasa koja se otprilike poklapa s današnjom Ulicom grada Vukovara zacrtana je u prijedlogu za novu regulatornu osnovu Milana Lenucija iz 1907".

image
Nedavni potresi, najprije zagrebački pa onaj banijski, nisu ozbiljno naštetili zgradama u Vukovarskoj. Jedino ozbiljno oštećenje je ono na zgradi Stanka Fabrisa, na kojoj je "popustila" konstrukcija na vrhu objekta
Ronald Gorsic/Cropix

Ivanković, dalje, podsjeća i na u široj javnosti manje poznatu ulogu arhitekta Jurja Neidhardta u razvoju Vukovarske: "Prostor južno od pruge planiran je za širenje donjega grada još na prijelazu stoljeća, a 1930-ih Juraj Neidhardt kada radi u Le Corbusierovom atelijeru u Parizu izrađuje prvu avangardnu viziju izgradnje na području današnje Vukovarske. Idejni projekt za proširenje Zagreba iz 1935., Projet d'extension de la Ville de Zagreb nastaje kada ovaj arhitekt radi na projektima vizije megastruktura višestambenih zgrada po uzoru na prekooceanske brodove. To su bili soliteri sa 18 katova i zadnjom zajedničkom poluotvorenom etažom. Neidhardt je projekt svoje zgrade izložio na izložbi održanoj 1935. u galeriji časopisa Cahiers d'Art u Rue du Dragon, koju je organizirala mlada umjetnica Yvonne Zervos, kći francuskoga likovnog kritičara Christiana Zervosa. Konkretan Neidhardtov stambeni 'prekooceanski brod' proizlazi iz Le Corbusierove koncepcije kartuzijskog nebodera, na kojoj nekoliko godina ranije radi i ovaj arhitekt". Projekt proširenja Zagreba na području današnje Vukovarske predstavljen je, potom, i svjetskoj javnosti: "Izuzev u krugu članova CIAM-a, za kojega su se sjednice za radno područje Jugoslavije koristile podloge za Zagreb kao predložak za izradu Atenske povelje, najpoznatijeg svjetskog urbanističkog dokumenta, osvrt na rad suradnika iz Le Corbusierova ateliera u Parizu na planu Zagreba donosi 1937. i ugledni L’Architecture d’aujourd'hui. Prometna je shema Neidhardtova novoga grada na području današnje Vukovarske funkcionalno riješena ortogonalnim sustavom prometnica uzduž kojih su velike višestambene zgrade. Neboderi karakterističnog 'Y' tlocrta daju plastičku determinantu igre vertikala grada, prepoznatljivu u kretanju brzinom automobila, dok je pješački promet usmjeren postavom dijagonalnih promenada".

Ivanković, dalje, navodi: "U obliku koji je realiziran u zapadnome dijelu, današnja Ulica grada Vukovara zamišljena je u sklopu Direktivne regulatorne osnove Zagreba Urbanističkog instituta Hrvatske, koji je utemeljila Hrvatska Vlada 1949. godine. Tim Vladinim tijelom upravljao je Vladimir Antolić, arhitekt koji je sa suradnicima osmislio impozantnu urbanističku gestu veličine i mjerila koji do tada nisu bili poznati u relativno malom Zagrebu". Formirano je povjerenstvo za gradnju Moskovske ulice, čiji je član bio književnik Miroslav Krleža, s kiparom Antunom Augustinčićem. I tada počinje njezina gradnja.

image
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog (L), Županijski sud u Zagrebu (D)
Ronald Gorsic/Cropix

Devastacija Rašice

Iako su građevine o kojima pišemo u najvećem dijelu nastale prije potresa u Skoplju, u potresu je Vukovarska ulica relativno dobro prošla, kako kaže Ivanković, "velebne zgrade-prekooceanski brodovi i dalje stoje". Izuzmemo li Fabrisovu gromadu tešku 155 tona, zapravo su problemi koje ova ulica ima, a svaka ih ulica ima, počeli prije potresa. Kako kaže Ivanković, "dovoljno je bilo prošetati se i vidjeti da se zgrade općenito slabo održavaju". Na pitanje o nadogradnji zgrade HEP-a iz današnje perspektive, Ivanković odgovara "što je bilo, bilo je". No, upravo je ovaj arhitekt i teoretičar prije više godina upozoravao na problem da je HEP-ova upravna zgrada, nekad Elektroprivrede, djelo arhitekta Božidara Rašice u Ulici grada Vukovara 37 iz 1955. godine, tijekom energetske obnove devastirana, a njezin izvorni izgled nije poštivan. Jedan od vrednijih dijelova te zgrade bio je i motiv betonskog "saća", inače jedan od zaštitnih znakova Rašice. Ta zgrada je među prvima pokazala pripadnost međunarodnom, kasnom modernizmu koji se u domaćoj hrvatskoj arhitekturi razvio pod utjecajem Le Corbusiera.

Osim prenamjena, problemi su se javili i pri održavanju građevina, već neko vrijeme pročelje s Palače pravde otpada, kako tumači Ivanković: "Problem je što popušta vezivno tkivo fasadnog kamena koji je lijepljen, a trebao je biti pričvršćen na potkonstrukciju vijcima od nehrđajućeg čelika". Inače, Palača pravde djelo je poznatog arhitekta, nesuđenog slikara, Ninoslava Kučana, a čijim se opusom bavio i Ervin Dubrović iz Muzeja grada Rijeke pa je tako među ostalim stajalo: "Interijeri Kučanove Palače pravde mogli bi začuditi posjetitelja naviklog na tradicionalan sudski običaj 'utjerivanja straha' onima koji se zateknu pred strogim licem pravde. Oblikovanje unutrašnjosti ponukalo ga je na pomisao da na neki način 'demokratizira' suđenje - da uređenje dvorana bude nepretenciozno i da sudac i porotnici ne budu uzdignuti u odnosu na optužene i auditorij sudnice". Među ključna ostvarenja poslijeratne arhitekture ubraja se, kada+ je riječ o građevinama javne namjene u Vukovarskoj, i zgrada Gradskog poglavarstva, rad velikog Kazimira Ostrogovića, jedno od najljepših ostvarenja na potezu.

image
Križanje Držićeve i Vukovarske
Ronald Gorsic/Cropix

A spomenuti Kučan s Radovanom Nikšićem autor je Radničkog sveučilišta Moše Pijade, danas Otvorenog učilišta. O važnosti zgrade u političkom kontekstu govori podatak da ju je otvorio Josip Broz Tito. O važnosti arhitekture te građevine govori naš sugovornik Vedran Ivanković: "Ustanova koja se prostire na 20.000 četvornih metara, na tri etaže, izrazito razvedenoga tlocrta, koja je bila namijenjena obrazovanju radnika predstavlja promjenu principa na kojima se temeljila tada opća i deklarativna slika o modernoj arhitekturi. Moša Pijade je odražavalo nove smjernice projektiranja javnih građevina. Iako i dalje čisto modernistički koncept, razvedenost tlocrta i izbjegavanje projektantskog ponavljanja po etažama, a zatim i upotreba materijala na pročeljima poput bijelog kamena upućuju na ranu pojavu nove prakse u hrvatskoj arhitekturi kasnih 50-ih. Nikšiću je to bio prvi projekt u Hrvatskoj nakon povratka iz Nizozemske, nakon šestomjesečne suradnje s van den Broekom i Bakemom u Rotterdamu i nakon natječaja za stambeni toranj za Hansaviertel u Berlinu, za koji kao suradnik na projektu Jana Stokla, Bakeme i van den Broeka dobiva prvu nagradu i izvedbu". Nikšić, smatra Ivanković, "Bakemu dovodi i u Zagreb, i to u Vukovarsku, a Bakema se osvrnuo na izgradnju te ulice ističući da nikad u životu nije na jednom mjestu vidio toliko velikih, usidrenih prekooceanskih brodova".

I stambena se arhitektura u Vukovarskoj, kao i javna, u pravilu dobro drži nakon potresa, svakako bolje nego centar grada. Oni koji žive na Trnju cijene relativnu blizinu grada, istovremeno i infrastrukturu kvarta. A mnogi su čuli priče o tome kojim je dijelom Trnja redatelj Orson Welles bio oduševljen dok je snimao "Proces". Npr. priča se kako se posebno bavio malom ulicom iza Palače pravde, jer nema početka niti kraja. Anthony Perkins, glavni protagonist filma, snimljen je među ostalim kako stoji na stepenicama koje vode k Radničkom sveučilištu, o čemu je umjetnik David Maljković napravio projekt.

image
Vukovarska ulica
Ronald Gorsic/Cropix

Neostvareni sklop

Inače, relativno nedavno su se mogli čuti i brojni protesti protiv rušenja manje zgrade Božidara Rašice, ispred ove stambene, o čemu Ivanković kaže: "Dvije Rašičine zgrade, bivši Jadranfilm, a danas Croatia Lloyd, i velika višestambena zgrada iza nje predstavljaju dio realizirane vizije zapadnog dijela današnje Ulice grada Vukovara ovog arhitekta. Taj sklop u kojem se ogleda kontrast manjeg paviljona u prvom planu ulice, i velike višestambene zgrade u drugom, vrijedna je urbanistička cjelina koju treba štititi".

Nešto dalje na Vukovarskoj, na adresi broj 224 u zgradi koju je izgradio Neven Šegvić, živi književnik Boro Radaković, još od 1960. godine. Ulica je to, kaže, koja ga je formirala. O značenju t zgrade govori Ivanković, "Šegvićeva velika zgrada u Vukovarskoj trasirala je obrise novog bulevara".

Ivanković ističe i neboder Milana Žerjavića, na križanju Vukovarske i Držićeve: "Žerjavićev je neboder dio zamišljenog i neostvarenog sklopa koji je trebao sadržavati i veliku kinodvoranu". I u toj se priči, nastavlja Ivanković, pojavljuje Orson Welles: "U filmu 'Proces' u oči upada i kadar nebodera. Ironično, dok je Orson Welles tu snimao 'Proces' koji su u kinima gledali milijuni, od niza pedesetih godina 20. stoljeća planiranih velikih kinodvorana u Vukovarskoj, do danas nije realizirana ni jedna".

image
Kinksi imaju stih: 'This is my street and I'm never gonna leave it', koji često zapjevam u sebi kad stojim na ulici i gledam prema zapadu, prema Trešnjevci; na fotografiji: Borivoj Radaković
Berislava Picek/Cropix

Borivoj Radaković: 'Šezdeset sam godina ovdje. Od periferije postali smo centar'

Kad ste doselili na Trnje?

- Na Trnje sam se doselio iz Zadra 1. veljače 1960. Zgrada u kojoj i dalje stanujem bila je dovršena 1959. Nosila je kućne brojeve 222 i 224 u Ulici proleterskih brigada, popularno Prolki. Kao u većini tada novih zgrada, stanove su dobili mladi roditelji tako da je oko zgrade bilo nebrojeno mnoštvo djece. Također i u okolnim starim ulicama -Brezničkoj, na Paliću, Vranovini te preko Kruga u Jankovačkoj, Karašićkoj... U obližnjoj Trnjanskoj bila su dva kina. Jedno, potpuno pučko s klupama i tipskim drvenim stolicama popularno se nazivalo 'Buhara' i malo 'elitnije' kino Romanija... Bila je tu velika tržnica koja danas zjapi prazna bez ijednog štanda i s tek nekoliko dućana. U grad smo išli preko drvenog nadvožnjaka s kojeg se izbijalo kod pošte na Petrinjsku ulicu. Trnje je tada bilo potpuno kajkavsko. Na njemu se nije govorila ona malograđanska, sitnoobrtnička kajkavština koja se popularizira i nameće kao jezična slika Zagreba, nego radnička, urbana. Kolega Željko Ivanjek u svojim romanima često ima likove koji govore staru trešnjevačku kajkavštinu i u njoj prepoznajem mnogo arhaičnih ruralnih, zagorskih elemenata kojih Trnje nije imalo. Danas se kajkavština gotovo potpuno povukla, što mi je veoma žao jer sam je obožavao. Meni, limaču iz Zadra, tvrdom štokavcu, zvučala je u djetinjstvu čarobno. U svojim sam je zrelijim godinama nastojao u svom pisanju barem registrirati. Sve do 1990.
Starjelo se, starili smo. Sada smo u samom centru grada. Moji vršnjaci su sada djedovi i izvode unuke iza zgrade da se igraju. A djece je mnogo manje nego onda. I nikada u igru ne izlaze sama - to je danak vremenu.

Kako je izgledao vaš život tada na Trnju?

- Trnje je tada bilo na samoj periferiji grada. Sjećam se da je iza zgrade čovjek držao konje, imao je njivu i do 1963. i na njoj je sijao kukuruz. Klinci su govorili da će to mjesto biti centar grada, a ja to nisam mogao vjerovati. A 1932. August Cesarec objavljuje priču 'Atentator Mojsije'. Taj njegov lik prelazi preko onog nadvožnjaka i na njemu se premišlja hoće li izvršiti atentat na jednog buržuja koji je pustio da mu pogine radnik u Ilici. Zgoda je prava - bit će velika fešta na sjevernoj obali Save, a na južnoj će se paliti kresovi. Ta je fešta upriličena za proslavu 50. obljetnice pripojenja tog dijela grada, očito Trnja, Zagrebu. Uzgred, atentator nije izveo svoj naum.

Do 1990. su, po mom iskustvu, mnogi zazirali od dolazaka na Trnje unatoč tome što je tu bilo divno Kino Moša Pijade, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski (koja se gradila 13 godina), glasovita Trnjanka i restoran NK Trnje, Palača pravde (koja se gradila 9 godina)... Trnje je uvijek bilo iznimno urbano. Dvije su stvari meni važne: izvrsna knjižnica Marin Držić, a na zidu su dva grafita - Sid Vicious i Joe Strummer, koja je naslikao poznati zagrebački street art majstor leonone (također Trnjan i stanovnik Ulice grada Vukovara).

Rekli ste da su Vašu zgradu zvali Titanik. Zašto?

- Ta je zgrada bila neobično velika za ono vrijeme - izdužena modernistička deseterokatnica pravilnog oblika kvadra i izdizala se osamljena kao brod na pučini, Još kad bi bila magla, a ranih 60-ih je gusta magla, valjda zbog blizine Save, bila česta, zgrada se u visini gubila iz vida. Vjerojatno je logična prva asocijacija bila - Titanik.

Kako ste prošli u potresu?

- Djeca su svojevremeno govorila da naša zgrada može podnijeti potres od 9 stupnjeva! Dječje pretjerivanje, dakako, ali se pokazalo da je zgrada veoma čvrsta i otporna na trusne udare. Ljuljala se, čuo sam zidove kako škripe, jedna mi je vitrina s knjigama pala i polomila stol. U stubištu sam vidio da je između 2. i 3. kata otpalo malo boje. I to je sve. Sasvim privatno mogu reći - potresi na Baniji, u zavičaju moje majke, više su me uzdrmali.

Kako biste općenito opisali život u Vukovarskoj?

- U jednoj pjesmi Kinksi imaju stih: 'This is my street and I'm never gonna leave it' koji često zapjevam u sebi kad stojim na ulici i gledam prema zapadu, prema Trešnjevci i vidim lekorbizjeovske zgrade s desne strane, Zagrepčanku na križanju sa Savskom. Okrenem se prema istoku i vidim sve do Peščenice i dalje prema Žitnjaku ravnu prugu moje ulice. Obilježen sam tom ulicom u svakom pogledu - išao sam u osnovnu školu Kruge II, pohađao 15. (matematičku) gimnaziju s druge strane (iza Elektroprivrede), diplomirao na Filozofskom fakultetu u tadašnjoj Ulici Đure Salaja, iza hotela Internacional, okomitoj na Ulicu proleterskih brigada. Ta se ulica sada zove Ulica grada Vukovara. Ta promjena naziva intimno mi je veoma draga.

image
Frane Radak (G-L), Boris T. Matić (G-D), Damir Sokić (D-L), Monika Herceg (D-D)
Bruno Konjević, Marko Todorov, Berislava Picek/cropix

Vukovarska i njezini stanari

Frane Radak

Slikar Frane Radak ima atelijer u Vukovarskoj ulici, no preko puta Galićeve zgrade, u zgradi koju je projektirao Božidar Rašica. Kako se prisjeća: "Atelijer imam od 1978. godine, u prostoru koji je nekad bio praonica rublja. U prostorima namijenjenim atelijerima djelovali su svojedobno među ostalima Željko Hegedušić i Raul Goldoni. Danas je tu Robert Šimrak... Uvijek je to bila jedna mala umjetnička kolonija". Radak je, govori nam, u svojim mlađim danima imao prilike upoznati arhitekta koji je oblikovao zgradu, Božidara Rašicu: "Bio je zanimljiv čovjek. U to su doba uzor bili Le Corbusier i francuska arhitektura. Stanovi su veliki, kvalitetni, pristojni za život. Tu je žila kucavica, promet, automobili, s druge strane male trnjanske kućice koje često obilazim". Bio je u atelijeru za vrijeme jakog potresa, i kako kaže, "nije bilo ugodno, no zgrada je izdržala".

Boris T. Matić

Producent Boris T. Matić, veliki zaljubljenik u tu ulicu, čuo je priču da je Orson Welles bio oduševljen gradilištem zgrade koju je tada podizao arhitekt Drago Galić, na adresi Vukovarska 35 i 35 a. Tamo Matić, naime, danas živi. Kako nam kaže: "Uz Vukovarsku živim još od sredine devedesetih. Prvo smo živjeli kraj Lisinskog u željezničarskom naselju i tamo su rođene naše kćeri. U zgradi koju je projektirao Drago Galić, na adresi Vukovarska 35a, supruga i ja smo dvanaest godina". U ovu zgradu zaljubio se i prije: "Godine 1996. snimali smo film 'Mondo Bobo' na krovu Galićeve zgrade. Bio sam potom i u atelijeru kod Damira Sokića. Supruga i ja smo čak i na zgradi lijepili papiriće da smo zainteresirani za stan u zgradi". U potresu je zgrada, nastavlja, relativno dobro prošla: "Ona je od armiranog betona, no sagrađena je prije potresa u Skoplju. Koliko mi je poznato, nešto su lošije prošli niži katovi, no ništa dramatično". Matiću se sviđa i infrastruktura, "ima sve što je potrebno za život, čitava infrastruktura, u blizini su Trešnjevački plac pa grad...".

Damir Sokić

Damir Sokić u Vukovarskoj ima atelijer, također u zgradi koju je projektirao Drago Galić, a kako govori: "Zgrada je prošla sa zanemarivim oštećenjima koja su više posljedica njezina neodržavanja, odnosa prema cijelom tom potezu od Savske do Lisinskog, takozvane zapadne Vukovarske. Riječ je o spomeniku kulture, mjestu ostvarenja naših najboljih modernista. Atelijer i ulicu volim nerazdvojivo. Prostor atelijera potpuna je kopija Le Corbusierova, bolje dobra kopija nego loš original. Prostor je iznimno dobro zamišljen, osjećam u njemu duh tog vremena. I sam sam odgojen u duhu moderne. Zadnji kat bio je sagrađen za umjetnike, tada mlade, kakvi su bili i arhitekti kojima je dana prilika da se realiziraju. I bogme jesu. Za zanosom se i vjerom ušlo u budućnost. Umjetnika je, nažalost, sve manje u zgradama. Vukovarska je podsjetnik na započetu utopiju, ali je barem započeta". Za same stanare kaže da "nisu otuđeni, susreću se među ostalim i na livadi, vodeći svoje kućne ljubimce". Sokić zaključuje: "Galićeva zgrada i cijeli potez s Mošom i nizom fakulteta u bliskom susjedstvu još odišu nekim boljim vremenom. Pokušajte mi nabrojati u nizu toliko dobre arhitekture u posljednjih četrdeset i više godina".

Monika Herceg

U Rašičinoj zgradi živi i pjesnikinja Monika Herceg s obitelji. Kako kaže, "mi smo podstanari. Prije nego što nam se rodila kćer, tražili smo idealnu lokaciju i odabrali smo ovu. U međuvremenu smo dobili i drugo dijete. Postoji jedan mikrokozmos kvarta. Istodobno nije daleko od grada, što nam je bitno jer nismo vozači. Zgrada ima i lijepe terase, kvalitetan je to stambeni prostor".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 09:32