Preminuo Mario Beusan, arhitekt i umjetnik čija je životna strast bila izrada nakita u emajlu

U dobi od 78 godina umro je Mario Beusan, sveučilišni profesor, znanstvenik, umjetnik, autor brojnih muzejskih stalnih postava te nekih od najpoznatijih izložbi kao što su "Dalmatinska zagora, nepoznata zemlja", "Sve naše životinje", "Ivan Meštrović, likovi i prizori iz Danteova Pakla", "Sinagoga i Zagreb", "Suvremeni umjetnički nakit u Hrvatskoj" i mnoge druge.

"Postav bilo koje izložbe, bilo kojeg predmeta, zahtijeva da dobro proučite što je to, o čemu se radi, unutar koje ga priče treba priložiti... Sam predmet će vam šapnuti kako želi biti postavljen", govorio je Mario Beusan koji je do samoga kraja radio sa zanosom i mladenačkim žarom, a inspiracija mu je bila arheologija.

"Arheologija je čudesno područje koje me uvijek uzbuđivalo. Ona daje mogućnost da kroz predmete odšećete u daleka davno minula vremena, da ih pokušate rekonstruirati i ta metoda rekonstrukcije je meni najveće uzbuđenje upravo kod stalnih postava i tu sam metodu na raznim postavima koristio", objasnio je Beusan.

Osim znanstvenog i pedagoškog rada kao profesor na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu te svoje glavne preokupacije - oblikovanja izložaba i stalnih muzejskih postava, arhitekt Beusan cijeli se život bavio i izradom nakita u emajlu. Riječ je isključivo o ogrlicama koje, kako je govorio, sadrže kompoziciju koja ga zanima i intrigira. Čak 40 godina svoje strasti i hobija sažeo je u monografiji "Emajl".

Nakon prve samostalne izložbe 1973. s njima je obišao cijeli svijet. Beusanove ogrlice prava su mala umjetnička djela - kiparske minijature, bilo da je riječ o apstraktnom obliku, gibljivoj konstrukciji pomičnih dijelova ili, pak, u rijetkim slučajevima motivima ptice.

Dok je baveći se arhitekturom unutarnjih prostora Mario Beusan bio oblikovatelj čistoće, jasnoće i savršene kontrole, njegov nakit osiguravao mu je potpunu slobodu, kreativnost i neočekivani ishod kojim se mogao poigravati bez ikakvih zadanosti i ograničenja.

Atelje mu je bio u roditeljskoj kući na Laščinskom Brestovcu, a radeći istodobno na Arhitektonskom fakultetu i u svom ateljeu, Beusan je dobro raspoređivao vrijeme i snagu pa je svake godine uspio izraditi šest umjetnički oblikovanih ogrlica. Učlanio se i u ULUPUH da bi lakše dolazio do saznanja kako se emajlom radi u svijetu, pripremao magisterij i 1982. prijavio se na 6. međunarodni bijenale emajla u Limogesu, poslao tri ogrlice i osvojio nagradu. A nakon toga je radove redovito slao na izložbe u Coburg, Laval, Los Angeles, Tokio...

Očaran Hrvatskim zagorjem, Mario Beusan ga je obilazio i radi svog magistarskog rada o dvorcima i kurijama, njihovoj efikasnoj zaštiti i primjenjivosti na turizam, a poslije i zbog doktorske disertacije o feudalnoj arhitekturi.

Kako su mu interijeri bili osnovna profesionalna preokupacija, kada se otvorila mogućnost uvođenja izbornih predmeta na fakultetu, osmislio je predmet Materijali u interijeru i razradio ga prema stilskim razdobljima. Iako je očekivao zanimanje samo dijela studenata, upisali su ga svi.

Nastavu je zamislio nalik na učenje u svojoj osnovnoj školi i svako predavanje popratio adekvatnom glazbom pa su studenti bili oduševljeni i razradom i prezentacijom. Nije mario kada su ga kolege zafrkavali da je od predavanja napravio diskoklub, pogotovo zato što su studenti toliko zavoljeli taj predmet da je već iduće godine postao obvezan, a njemu omogućio da postane profesor.

Svemu što je radio, Beusan je davao cijeloga sebe, što se vidi i po 248 realiziranih postava izložbi i 36 muzejskih postava kojima je posvetio knjigu "Arhitektura izložbe" zbog kojih je dobio nagradu Likovnog razreda HAZU za ciklus arhitektonskih muzejskih izložbenih postava koje je radio od 2015. do 2019. godine.