Projekt star dva desetljeća: ‘Snimala sam svoje Dubrovčane više od dvadeset godina‘

“Moja mama je glazbenica. Svirala je violinu u Dubrovačkom simfonijskom orkestru od svoje šesnaeste godine pa sve do mirovine. Odrasla sam uz klasičnu glazbu i fascinaciju umjetnošću. To je ideja kojom se zaraziš. Uvijek me poticala na kreativnost i podržavala sve što sam kao mlada umjetnica radila. To je dobar vjetar u leđa jer u umjetnost prije svega moraš vjerovati. Ona je poput halucinacije”, govori fotografkinja Ana Opalić, opisujući portrete svoje majke koji su dio ciklusa “Portreti”.

Dio tog ciklusa može se pogledati u Dubrovniku. Naime, ova poznata dubrovačka fotografkinja sa zagrebačkom adresom u Galeriji Dulčić Masle Pulitika, koja djeluje u sklopu Umjetničke galerije Dubrovnik, do 9. kolovoza predstavlja se serijom portreta, mahom Dubrovkinja i Dubrovčana, fotografijama nastalim od 1997. godine do danas.

Riječ je o autorici bliskim ljudima, članovima obitelji i prijateljima koje snima u dužim razdobljima. Prikazane osobe uvijek su snimljene u njima bliskom ambijentu.

Snima li isključivo stanovnike Grada?

“Ne, ali od njih je sve krenulo jer sam se spomenute 1997. vratila živjeti u Dubrovnik i provela tu deset godina. Danas živim u Zagrebu gdje također imam prijatelje koje fotografiram. Serija ‘Portreti’ rad je u nastajanju, još uvijek snimam, konačna selekcija daleko je od definitivne i dosta se toga još može promijeniti. Kao, uostalom, i u životu.”

Parovi

Koji je prvi portret, koji je snimila, sjeća li se?

“Zbilja se ne sjećam koji je portret nastao prvi jer sam tada baš jako intenzivno fotografirala. Već 1997. dio serije izložen je na godišnjoj izložbi Hrvatskog fotosaveza gdje sam nagrađena kao mlada fotografkinja. Tada je fokus bio na portretima parova. Na ovoj izložbi sada izložena je selekcija portreta s kraja devedesetih i onih nastalih posljednjih godina. Fotografirala sam ponajviše svoje prijateljice i prijatelje u dva-tri navrata u proteklih dvadesetak godina bilježeći tako promjene koje su se u tom razdoblju dogodile.”

Je li planirala da će ciklus toliko dugo trajati?

“Nisam u početku imala nikakve planove. Spontano sam nastavila te iste ljude fotografirati jer su mi bili dragi, važni i fascinirale su me promjene okolnosti koje nam je vrijeme donosilo. Htjela sam sve to zabilježiti. Portretirane osobe fotografirala sam uvijek na mjestima koja su za njih važna. Uglavnom je to bio njihov dom, ali često i neki javni gradski prostor u kojem su voljeli boraviti i dobro se osjećali. Neko mjesto koje je i za naše prijateljstvo bilo važno.”

Jedno od lica koje prepoznajemo ono je kustosice izložbe Rozane Vojvoda.

“Rozana i ja dugogodišnje smo prijateljice. Prvi Rozanin portret napravila sam kada sam imala osamnaest godina, ona je tada imala šesnaest. Bile smo dio istog društva koje se kasnije okupljalo oko Art radionice Lazareti i Galerije Otok. Ja sam godinu kasnije upisala Akademiju dramske umjetnosti, a Rozana nedugo nakon toga povijest umjetnosti. Dakle, ona poznaje moj rad od prvih fotografija koje sam snimila. Tada sam razvijala crno-bijele filmove i fotografije u prostoru Fotokluba Marin Getaldić. Otkrila sam fotografiju u srednjoj školi i postala opsjednuta njome. Provoditi večeri u labosu Fotokluba bilo mi je zanimljivije i napetije nego izlasci sa društvom.”

Tih se godina nalazila i s umjetnikom Slavenom Toljem, često baš u Gradskoj kavani, gdje je snimljen njegov prvi portret:

“Tada smo svi nekako bili opušteni. Imali smo sve vrijeme svijeta. Sjediti u Gradskoj i jednostavno čekati večer nije bilo ništa neobično. To su bile godine dugih šetnji i velikih planova. Kako su godine prolazile, i mi smo se ubrzavali. Drugi Slavenov portret snimljen je u njegovom podstanarskom stanu u Grbavoj ulici u Starom gradu. Ovaj zadnji 2016., opet u podstanarskom stanu u Rijeci gdje je živio i radio kao ravnatelj MMSU. Sada sam upravo u Dubrovniku i Slaven se baš ovih dana vraća iz Rijeke u Dubrovnik pa pokušavam dogovoriti još jedno fotkanje. Ako upali. Jer ne uspijem svaki put napraviti portret, nekad napravim ‘samo fotku’. Portret se mora i dogoditi.”

Neki su od protagonista fotografija birali mjesta koja su im važna, i na kojima su se osjećali “svoji”:

“Ponekad oni predlože mjesto za fotografiranje, ponekad ja, ali uvijek je to mjesto s kojim su povezani i u kojem inače borave. Kod fotografiranja presudna je kemija. Mora se sto stvari poklopiti, da imamo dobar dan. Ili loš dan na zanimljiv način. Da je svjetlo dobro. Da nam je svima OK to što se fotografiramo, da vjerujemo da ima smisla i da je ipak važno zabilježiti fragment našeg vremena.”

Kulisa za selfije

Kada smo razgovarale prije dvije-tri godine, rekla mi je da se Grad eksploatira do maksimuma, da nema ništa protiv turizma, no “da je sve postalo naprosto pretjerano. Grad je postao kulisom za selfije i snimanje filmova.” Ove je godine sve drukčije:

“Dubrovnik je išao all in na turizam i sada nema alternative ni rješenja osim da čeka da se turisti vrate. Da sam entuzijast, nadala bih se da ćemo iz situacije s virusom izaći pametniji i shvatiti kako je ekološka osviještenost i samoodrživost jedino što dugoročno ima smisla. Jer svaki je turizam prije ili kasnije osuđen na propast.”

Ana Opalić živi u Zagrebu, no više je puta rekla da se planira vratiti u Grad:

“Provodim ovo ljeto u Dubrovniku. Željela sam iskoristiti jedinstvenu priliku pošto je ove godine Grad predivno prazan. Kao da je opet normalan i istinit. Bez lažnog blještavila i nepodnošljive gužve. A taj moj definitivni povratak u Dubrovnik svake godine je sve dalji i dalji, umjesto da bude sve bliži. Sve se više vežem za Zagreb, sada imam i dijete i svjesna sam da odrastanje u Zagrebu pruža puno više različitosti i izbora nego u Dubrovniku. Tako da ćemo i dalje samo posjećivati moj grad u zimskim danima kada nema turista.”

Ona i njezina partnerica, naime, prošle su godine postale roditelji.

Ana Opalić predstavljala je Hrvatsku na Venecijanskom bijenalu s Borisom Cvjetanovićem 2003. godine. Osnivačica je web portala Suvremena hrvatska fotografija, a redateljica je dokumentaraca “Još jednom” i “Lijek”. LGBT je aktivistica. Bavi se i glazbom: svira klavijature u bendu U pol’ 9 kod Sabe.