IZLOŽBA U NEW YORKU

Publiku MoMA-e oduševljavaju klasičniplakati Borisa Bućana

Radovi su izloženi u sklopu velike izložbe Dizajn za uho i oko, o stvaranju modernoga poimanja svijeta glazbe

Tri plakata Borisa Bućana, sva tri vezana uz glazbu, izložena su u njujorškoj MoMA-i, jednom od najpoznatijih muzeja na svijetu. Na jednom je plakatu elegantna ptica, crno-bijela u crvenim štiklama i sa crvenim kljunom, postavljena ispred golemih zelenih travki. “Žar ptica” jedan je od poznatijih plakata u povijesti hrvatske umjetnosti.

Kovitlac bijelih linija

Izlaganje u MoMA-i čini ga međunarodno najeksponiranijim plakatom u povijesti hrvatskog dizajna. Na drugom plakatu, napravljenom za Simfonijski orkestar i zbor RTZ-a, četiri su djevojke, čija su tijela sakrivena ispod dugačkih, bijelih kosa. Ispod tih kosa naziru im se jedino tamna lica, iz profila, samo se jednoj od njih, djevojci koja svira flautu, vide i ruke. Treći je plakat za koncert Ive Pogorelića, na donjem su dijelu plakata tamne siluete građevina nad kojima se nadvija visoko drveće, nošeno vjetrom. Kovitlac bijelih linija na gornjem dijelu plakata sugerira tornado, odnosno, kako nam Bućan sam objašnjava, “želio sam prikazati da je Pogorelićeva glazba snažna poput tornada”. Riječ je, dodaje umjetnik, o naručenim plakatima, za Zagrebačke simfoničare, svi su nastali osamdesetih godina. Plakati koji su izloženi u MoMA-i iz zbirke su kolekcionara Tonija Politea.

Postavljeni su uz izložbu pod nazivom “Making Music Modern: Design for Ear and Eye”, poznate američke kustosice Juliet Kinchin, specijalizirane za dizajn, koja ovako opisuje Bućanove plakate: “Izgledaju naprosto veličanstveno. Posjetitelji muzeja fascinirani su njima i postali su omiljeno mjesto u MoMA-i, uz njih se svi zaustavljaju i fotografiraju”. Pojavit će se, najavljuje Juliet Kinchin, i u katalogu uz izložbu, za koju su, inače, pripreme trajale godinama.

Haljina za noć

Naime, iako je glavnina izložaka iz funudsa ovog muzeja, Bućanovi plakati uvode u izložbu.

Inače, jedan od najranijih izložaka ove pomno pripremane izložbe u New Yorku prikazuje djevojku odjevenu u žutu haljinu za noćni izlazak, gospođu uređenu od glave do pete, iza koje se vidi gospodin u fraku i cilindru. Ona, s besprijekornom frizurom ispod crno-bijelog šešira, veselo se smiješi dok u uši stavlja slušalice. Riječ je o plakatu iz 1890. godine, kojim se reklamira Théâtrophone, odavno iščezla tehnologija koja je omogućavala ljudima da slušaju muziku koja se prenosila uživo preko telefonskih kabela. Na sličan su način, dvijetisućitih, reklamirali iPod, napomije Kinchin.

Plakat za Théâtrophone potpisuje francuski ilustator Jules Chéret, kojeg nazivaju ocem modernog plakata (primjerice, Toulouse-Lautrec, koji je obožavao Chéretov rad, ugledao se na njega kada je radio svoje plakate).

“Čitava dimenzija povezanosti muzike i dizajna često se zanemaruje, a upravo veza između ove dvije grane definira neke od ključnih trenutaka u povijesti. Čitav naš osjećaj za glazbu, način na koji se izvodi, na koji je slušamo, sve je oblikovano kroz dizajn”, rekla je Juliet Kinchin New York Timesu, koji hvali način na koji izložba pristupa temi.

Čitava je soba posvećena znamenitim škotskim dizajnerima Charlesu Rennieu Mackintoshu i njegovoj supruzi Margaret Macdonald, vodećim ličnostima pokreta Arts and Crafts, od kraja 19. stoljeća do dvadesetih godina prošlog stoljeća. Njihovi su dizajnerski predmeti bili zamišljeni tako da budu odraz ritma muzike, i svojevrsni su preci današnjih high-tech gadgeta.

Izloženi su i crteži jednog od najvećih arhitekata današnjice, autora Židovskog muzeja u Berlinu, Daniela Libeskinda. Serija enigmatskih crteža “Radovi iz komore” 1983. sugeriraju apstraktne arhitektonske forme, a Libeskind ih je u intervjuu nazvao svojim “prvim pokušajima da se povežu muzika i arhitektura”. Način na koji se muzika komponira, smatra, jednak je onom na koji se arhitektura crta.

Povijest radija

Među mnogobrojnim izlošcima su i: radio EC74, 1933. po dizajnu Sergea Chermayeffa, fotografija za plakat Ramonesa Roberte Bayley, portreti Beatlesa 1967. znamenitog fotografa Richarda Avedona, litografija Jamesa Reida iz 1979. godine posvećena Sex Pistolsima... I, naravno, plakati Borisa Bućana.

Bućan sedamdesetih godina prošlog stoljeća izlazi na ulicu, ispisujući goleme riječi (“Laž”), također se bavi dizajnom, za taj je dio opusa dobio i nagradu za životno djelo Hrvatskog dizajnerskog društva. Posljednjih godina svima su nam zapeli za oko njegovi ciklusi koji povezuju sliku i riječ, bazirajući se na neobičnom slijedu asocijacija iz svakodnevice...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. studeni 2024 02:58