Razapet čovjek prekriven računima, oko Donalda Trumpa i miš u odijelu neki su od motiva plakata

Jučer je u svojoj kolumni Teatar kolega Tomislav Čadež napisao kako u zagrebačkim kazalištima, dok je gradonačelnik bio Milan Bandić, nije bilo cenzure, niti autocenzure.
Nije možda bilo u kazalištima, no jest izvan njih. Odmah sam se, naime, sjetila plakata koji je Vanja Cuculić postavio uz predstavu "Fine mrtve djevojke", a koja je redatelj Dalibor Matanić postavljao u Gavelli. Dvije zagrljene porculanske figure Bogorodica isprovocirale su neke od prolaznika koji su u njima vidjeli nešto više od zagrljaja. Plakat je povučen, a konzervativan dio javnosti nije još danima o tom plakatu prestao govoriti.
Imao je Cuculić u svojoj karijeri i provokativnijih radova, i za ovo kazalište, no ova je scena bila valjda najvidljivija prolaznicima pokraj plakata. Druge je trebalo više promatrati da bi se prepoznala provokacija.

Upravo je opusu Vanje Cuculića, koji je za Gavellu radio više od petnaest godina, počevši od 2004., posvećena nova knjiga u izdanju Hrvatskog dizajnerskog društva, a nakon što je imao izložbu u Galeriji HDD-a na istu temu. Knjiga koja se bavi isključivo jednim aspektom djelovanja ovog dizajnera, itekako je potrebna. Cuculićevi plakati naslanjaju se, naime, na najbolju praksu plakata kod nas, od Borisa Bućana preko Mirka Ilića pa nadalje. Također su primjer višegodišnje kvalitetne suradnje između kazališta i dizajnera, kakvih čini mi se nema. Osim par iznimaka, npr. Lana Cavar i još nekoliko dizajnera dulje su vrijeme surađivali sa zagrebačkim HNK. Cuculićevi radovi promišljaju i što "tradicionalan" medij kazališnog plakata znači danas, u 21. stoljeću.

Asocijacije su, dakle, daleko od prvoloptaških, i potrebno je svaki od plakata promatrati pažljivije. Primjerice, jedan od poznatijih plakata, koji se uz Cuculića često reproducira, jest za predstavu "Ilijada 2001" redatelja Filipa Šovagovića. Polućelavi čovjek u bijelim boksericama, u položaju je kao da je raspet. Na nagom torzu, crvena boja. Tek sam, priznajem, u ovoj knjizi shvatila da je riječ o crvenoj boji s općih uplatnica za plaćanje računa. Uz predstavu "Odisej", nadalje, mistični otoci u morskim tjesnacima, imaju obrise nekadašnjih jugoslavenskih republika. Na plakatu, pak, "Crne oči" u prvom je redu crna ograda na crvenoj pozadini, no u daljini se ta ograda pretvara u grobove. Kritika neoliberalnog je sustava, plakat za "Push Up": križanci uredskih stolaca i pijetlova pokušavaju jedan drugome iskopati oči, dok u plakatu za predstavu "U ime novca" prerezana kreditna kartica postaje sječivo giljotine.

S tehničkog aspekta, bitna je kod Cuculića, nadalje, i tipografija, najčešće u suradnji s Nikolom Đurekom, te lettering, u suradnji s Leom Kirinčićem. U većini slučajeva radi sitotiskom, no za neke plakate zna i oblikovati neobične objekte te ih snimiti.
Sa sadržajnog, pak, aspekta, valja se složiti s autorom knjige, Markom Golubom, kako uloga dizajnera nije da objasni predstavu, nego da nam da upečatljivu sliku koja će nas uvesti u nju. Uz plakat za "Alabamu" Davora Špišića, primjerice, sve su tenisice zavezane, samo se jedna odvaja, odnosno pokušava se odvojiti: jasno je da je riječ o disfunkcionalnostima u obitelji.
Kronološki je prvi u knjizi plakat za predstavu "Kvetch", silueta čovjeka prikazana je iz poluprofila, u glavi su mu ispisani razni strahovi, iz usta izlaze u obliku zmije. I za predstavu "Slučaj običnog ludila" čovjek je prikazan iz profila, no u glavi su mu miševi i mehanizmi.

U mnogo smo navrata pisali o plakatu Borisa Bućana "Žar ptica", na kojemu je ptica u crvenim štiklama, s nogama žene. I ulična umjetnica Oko često se bavi prizorima na kojima kombinira lik čovjeka i životinje. Takav je slučaj i s plakatima Vanje Cuculića. Naime, uz predstavu "Revizor" prikazan je miš u odijelu, noge su mu prekrižene u sjedećem položaju, a uz "Balade Petrice Kerempuha” posve crna ptica, gavran, s crvenim cvijetom u reveru kao jedninom kontrastu. Uz plakat "Barbelo, o psima i ljudima" po tekstu Biljane Srbljanović, pak, prikazan je pas čije su stražnje šape u štiklama. Asocijativno, pak, na plakatu uz "Majstora i Margaritu" tijelo se crnog mačka pretvara u tri demonske figure, mačkov se rep nadvija na jednoj od njih. Dominiraju crna i crvena na ovom plakatu, no Cuculić nije jedan od onih dizajnera koji na polju kolorizma ima preference. Dapače, on jednako koristi sve boje.

Uz Cuculića se spominje i slavna poljska škola plakata, i Mirko Ilić kao uzor, primjerice, no plakat za predstavu "Mećava" pomalo me podsjetio i na Milana Steinera, protagonisti prikazani s leđa, kako odlaze od mećave, udaljuju se. Uokvireno oko Donalda Trumpa na plakatu je za Marinkovićeva "Kiklopa".
Vanju Cuculića upoznala sam, i zapamtila, kao produkt dizajnera. Primjerice uz Ivaninu kuću bajki u Ogulinu, projekt koji su radile Muze, a Studio Cuculić radio je dizajn. Više su puta i osvojili prestižnu međunarodnu Red Dot Award, npr. za identitet Slavonice te etikete vinarije Kos: predmeti produkt dizajna uvijek nekako lakše nađu put u široj javnosti.
Ovo je jedna od prigoda da se opus autora promotri u drugom svjetlu, kao autora nekih od najboljih kazališnih plakata koji su se kod nas pojavili u posljednjem desetljeću.