CRTAČ, SLIKAR, KIPAR

‘S Kinezima imam ekskluzivni ugovor za dječje knjige. No, u Hrvatskoj ih više nema‘

Svjetlan Junaković i Mirjana Dugandžija
 Damjan Tadic/Cropix
Radio je puno sa Švicarcima, predavao po cijeloj Italiji. U Muzeju za umjetnost i obrt upravo traje njegova izložba “Breaking News”

Volim razgovarati s umjetnicima koji, u kojoj god životnoj dobi bili, tri dana hodaju iznad zemlje zato što su dobili dobru ideju. I što će na njoj raditi. Takav je Svjetlan Junaković. Zna i potrčati, doslovce, od Likovne akademije do atelijera. Za čim? Za umjetnošću. Vidjet ćete poslije što ga na to tjera. Svjetlan Junaković je crtač, slikar, kipar. Kao ilustrator za djecu svjetsko je ime. Posljednje četiri godine ima ekskluzivni ugovor za dječju knjigu s Kinezima. Radi samo za njih, a hrvatsko su mu tržište ostavili slobodnim. Gentlemen's agreement. Radio je puno sa Švicarcima. Na milanskoj umjetničkoj akademiji Brera je studirao, po cijeloj Italiji predavao. Svjetski čovjek, zaljubljen u ljepote i draži Italije. Na ALU u Zagrebu profesor je na grafičkom odjelu. U Muzeju za umjetnost i obrt traje njegova izložba "Breaking News" - ironičan naslov, hoće reći kako umjetnost nikada ne može u medijima postati "breaking news". Sad stvarno ne može - korona nas je zauzlala u svoj obruč. Na trenutak smo se iz njega izvukli.

Pred nama je korona-zima u dnevnoj sobi. Koje slikovnice/knjige za djecu preporučujete?

- Mogao bih sad egotripaški reći - moje, ali moje knjige za djecu ne mogu se više kupiti u Hrvatskoj. Možda u antikvarijatima. Toliko sam puno radio s izdavačima po svijetu da su me ovdje totalno zanemarili.

Ostaje nam Andersen...

- Ili Ivana Brlić Mažuranić. Volio bih da imamo više inozemnih knjiga i slikovnica koje se bave doista svim i svačim, odnosom roditelja i djece, odnosima među djecom, školom, šopingom. Ponekad se radi o stvarima o kojima ćemo teško povesti s djecom razgovor ako nemamo neki povod. Knjiga ili slikovnica može biti motiv za odličan razgovor, zbližavanje, rješavanje nekih njihovih problema... A to može biti i odlazak u neki muzej.

Što je dobra ilustracija knjige za djecu?

- Ovisi što autor želi ponuditi. Po meni, ona nastaje kad je njemu zabavna, dobra. A roditelji koji se bave djecom znaju od svega napraviti zabavu... Ključno je da se s djecom zajedno čita. Ne mora se djeci čitati, nego sudjelovati, pa recimo reći - evo ovaj je crtež uzet iz filma, pa im taj film i pokazati... Nastojim uvijek ići s prepoznatljivim elementima u crtež, referencama na povijest umjetnosti.

Princeza i zmaj više nisu in?

- Sve je manje knjiga o princezi koja je zatočena u dvorcu, pa dolazi princ da je oslobodi od čudovišta, dakle tradicionalnih sadržaja, a i tradicionalnih crteža. Jer crtež ne mora biti sladak, "cute", on može biti i nedovršen, a jako privlačan.

image
Svjetlan Junaković
Damjan Tadic/Cropix

Svjetlan Junaković kao umjetnik želi...

-... biti drugačiji od drugih. Svaki oblik realizma mi je nezanimljiv. Određenu vještinu moramo imati, ali ne mislim da je presudna. Ako gledam realizam Carravagia, to je nešto drugo, on je fantastičan, ali on je slikao davno. Danas, ne želim da mi konkurencija bude mobitel, sa svakom savršenom trepavicom.

Radili ste s Francuzima, Švicarcima, Kinezima.

- Da, devedesetih naročito puno sa Švicarcima, Bohem pressom iz Züricha. U Zürichu sam objavio 17 knjiga, u 16 njih sam autor slike i kompletnog koncepta. Francuzi definitivno imaju najbolje knjige i slikovnice za djecu. Sajam dječje knjige u Bologni godinama mi je bio najbitnija točka u godini. I za izlaganje i za sklapanje poslova. Danas je ondje tisuće autora, i nije više toliko ni važan, jer internet radi svoje, a na Sajmu nije moguće doći do ljudi koji donose odluke.

Posljednje četiri godine imate ekskluzivni ugovor s Kinezima...

- Da, i to i za skulpturu i za slikarstvo, a i za knjige i slikovnice. Za njih su mi ostavili slobodno domaće tržište. Prijateljska gesta.

Kolike su naklade u Kini?

- Velike. Doduše, njih je milijarda i pol, pa mi mislimo da su milijunske, ali ne. Startamo s osam tisuća. To je start, a poslije... Za svaku se knjigu radi marketing, naravno.

Sad bi vas bilo strah otići u Kinu?

- Sad ne bih do Ljubljane otišao!

Kako ste došli na kinesko tržište?

- Kao pravi hrvatski bedak... No, po redu. Preko Bologne. Bila je izložba 50 godina Sajma i 50 autora koji su ga obilježili. Ja sam bio među njima, Kinezi su me zapazili. Šest mjeseci smo dogovarali detalje ugovora... Ja sam mislio, to je Kina, ljudi motikama kopaju, tu su rižina polja, sve po 10 kuna, a kad sam došao u Šangaj, sve supermoderno, čisto, aerodrom koji su radili najbolji europski arhitekti, sve se plaća aplikacijama.

image
Svjetlan Junaković i Mirjana Dugandžija
Damjan Tadic/Cropix

Kipar, slikar, ilustrator... što je kod vas prvo?

- Crtač. A zadnjih deset godina 80 posto vremena provodim kipareći. Zatvaranje u svoj atelje i rad, rad, rad.

Usamljenost.

- Atelijerski posao je uvijek usamljenički. Nit mi ko dođe, nit me zove... Srećom da je tako.

Imate puno ideja...

- Puno, naravno da nisu sve dobre. Da je sve u nas normalno, sad bih imao dva asistenta. Ne, ne vjerujem da neki kipar u nas ima asistenta. Svaka čast ako mu tako dobro ide, pa ga ima.

Vaš Casanova, na ovoj izložbi, ima dugi nos. Zato što voli... muljati ženama?

- Ne, ne... on nema dugi nos. Ima tipičnu venecijansku masku, njome sam odredio da je to Casanova iz Venecije. I onim ženskim rukama po njemu...

Da, erotika, tako važna u umjetnosti!

- Kad mi je kustosica prvi put došla na pripremanje izložbe, pitala me - zašto toliki kroasani, svagdje? A jesam, obožavao sam kroasane, zato sam i dobio šećernu bolest. Erotika je kao kroasan, samo ga staviš u usta i ne moraš ništa raditi, on se sam topi. Jedna fina uzbuđenost... i lijepi susreti, pogledi. Pa i rad.

ASOCIJACIJE:

Nelagoda: IZLOŽENOST
Radost: STVARANJE
Šuma: DJETINJSTVO
Ljepota: I RUŽNO JE LIJEPO
Vrlina: DUHOVITOST
Samoća: UŽAS
Smrt: KRAJ
Kraj: DOSADA

ALTERNACIJE:

Bajka ili basna: BAJKA
Fellini ili Antonioni: FELLINI
Monicca Vitti ili Sofija Loren: LOREN
Zagreb ili Milano: MILANO
Marilyn Monroe ili Brigite Bardot: MONROE
Brad Pitt ili Leonardo DiCaprio: GROZNO, NIJEDAN! DUSTIN HOFFMAN
more ili planine: MORE
lasagne ili purica s mlincima: NE SMIJEM NI JEDNO NI DRUGO
punk ili rock: ROCK
The Doors ili The Cure: DOORS

Za izložbeni eksponat Pinocchia sam mislila da ima dugi nos jer je metafora umjetnika, nikad ne znaš laže li ili govori istinu.

- A...! I to mi je drago čuti, što više interpretacija, to bolje. A Pinocchio je najizmanipuliraniji dječji književni lik... a dobar je on, jadnik.

Vezani ste jako za Italiju.

- Ova izložba ima puno mog osobnog razgovora s Italijom. Tu je i Pinocchio, Alfa Romeo, Giulia... ja sam na tome likovno odgajan, meni je to bitno.

I radili ste 13 godina u Venetu.

- Predavao, masterclass uglavnom. Uključujući i Siciliju, Napulj... non-stop sam bio u autu. Ali, od krize 2008. nisam više u tome.

U umjetnosti je najbitnije...

- Jako sam nesiguran oko toga. Recimo, u knjigama/slikovnicama za djecu kod nekoga je to izvanredan crtež, jer će nešto drugo on teško dati. Kod nekoga je to ideja, a crtež može biti lijevom nogom nacrtan, čak i loš, ako je to dobro složeno u jednu finu knjigu koju ćete prelistati deset puta. Ta nesigurnost u bit umjetnosti sad mi se čini nečim jako dobrim. Iako, kad sam u Kini imao predavanje pred 200 studenata, pitali su me kako se rade knjige za djecu, ja sam rekao: "Ne znam." Kad sam ja to izrekao...! Užas! Moja prevoditeljica me odmah trknula - daj se sad ispravi... A ja ne želim raditi dosadan posao. Volim neizvjesnost...

Nemate straha da na kraju neće dobro ispasti?

- Ja taj strah volim! To je dobar strah, kreativni strah. Kad sam radio Velikog boksača, za ovu izložbu, radio sam ga iz 14 komada pečene gline. Kad radim takve stvari, imam skicu, naravno, ali dok je glina nepečena, ja ih ne mogu složiti jedan na drugi, jer bi glina pukla. Dakle, ja sam morao čekati da glina bude pečena i pripremljena da je lijepim i sastavljam. I tek onda vidim što sam napravio. To je za mene veliko uzbuđenje... nekad ispadne krivo, pa razbijem, bacim pa ponovo. Ili to ne radim nikad više.

image
Svjetlan Junaković i Mirjana Dugandžija
Damjan Tadic/Cropix

Koji je umjetnik na vas najviše utjecao?

- To bi bila jako duga lista, ja i danas tražim tko bi sve na njoj bio, ali najveći utjecaj imao je Kosta Angeli Radovani. Upoznao sam ga kao maturant. Pripremao sam se za prijemni ispit na Akademiji, dva puta sam uspio pasti... ne da me to demotiviralo, nego super motiviralo! Ja sam volio suvremenu umjetnost, ali Akademija je bila pod utjecajem Meštrovića i njegovih nastavljača, tog nekog herojskog kiparstva. Meštrovićev Zdenac života je fantastičan, ali kasnije se počeo "baviti" politikom... kao i naši liječnici danas.

Pali ste u Zagrebu na ALU, završili na milanskoj Breri...

- Kosta Angeli Radovani rekao je mojim roditeljima da bi bilo dobro da me pošalju na Breru, koju je i on završio. Pamtio sam sve što bi mi on rekao, ali neke stvari sam doista shvatio tek prije pet godina. Ne možeš shvatiti dok ne probaš. Evo, želim biti kao Cezanne, koji je godinu prije smrti pisao sinu "da mu dosta dobro ide" - pazite, Cezanne, jedan od najbitnijih autora za suvremenu umjetnost! - i samo da mu je ostalo nejasno nešto oko "slaganja boja", ali se nada da će i to s vremenom riješiti... Vaništu su pod kraj života pitali što je obilježilo njegov rad, a on je odgovorio: "Puno rada i puno nedoumica." Rečenica mi se toliko svidjela da sam je stalno ponavljao svojim studentima. Radovani mi je govorio: "Ti moraš sa sobom uspostaviti odnos. Druge možeš prevariti, sebe ne. Dobit ćeš nagrade, zaradit ćeš, izlagat ćeš, ali..."

Jeste li ga uspostavili?

- Mislim da jesam. I ova izložba u MUO prepuna je mojih nedoumica... ali nema u njoj podilaženja publici niti svojom erotikom niti sarkazmom...

Ali, Brera, zaboravili smo je...

- Položio sam prijemni i otada bio na toj akademiji svaki dan od osam ujutro do osam navečer. Vikendom - muzeji i galerije. Danas je sve drugačije, globalizacija je učinila svoje, ali tada je razlika između Milana i Zagreba bila ogromna. Početkom 80-ih sve europske izložbe su prolazile kroz Milano. Milano je veliki, pravi europski grad. Došao sam na Breru, gdje je godinu dana ranije umro Marino Marini, najveći talijanski kipar, sve je bilo puno njegove prisutnosti, u Brerinoj pinakoteci sam dnevno crtao Marinija, Carru, Martinija... slikare od Modiglianija do Sironija.

image
Svjetlan Junaković i Mirjana Dugandžija
Damjan Tadic/Cropix

Postali ste zaljubljenik u talijansku kulturu.

- Sve mi se u njoj sviđa. Nije ona, naravno, ista kao kad sam bio student... ali to je jedan način života, prekrasan, ležeran, odlična hrana... ne znam kako bih je nahvalio. Kad sam prvi put došao kod Radovanija i on mi rekao da je završio Breru, a ja ništa nisam o njoj znao, nije bilo interneta... i ja trčim doma, da pogledam u enciklopediju, a tamo palača Brera i ispred nje jedan Alfa Romeo. Znamo, drveni volan, divna linija. To je za mene Italija, pojam stila, ljepote, ljepote u muzejima, na ulicama, arhitekture po mjeri čovjeka.

Odlazite u Italiju i danas, zadovoljstva radi?

- Naravno, ali manje, posvećen sam obavezama u Kini, studentima ovdje se puno posvećujem, inzistiram na crtanju, i ponekad netko od njih tako dobro nešto nacrta, s toliko strasti, da onda i ja trčim s Akademije, u svoj atelijer, da bih i ja nešto tako dobro nacrtao!

U vama je puno umjetničke strasti?

- Pogledajte na ovoj izložbi veliki crtež "Alfa Romeo i Giulia". Kad je meni palo na pamet da ću nacrtati Alfa Romeo i Giuliu koja sjedi unutra, ja sam tri dana hodao i nisam doticao pod, bio sam van sebe od veselja što ću to napraviti. To su ta ushićenja...

image
Svjetlan Junaković i Mirjana Dugandžija
Damjan Tadic/Cropix

Imate to svoje junačko prezime...

- Staro šibensko prezime, moj otac je iz Šibenika.

I ime i prezime vam je, nekako, transparentno.

- Godinama me moje ime frustriralo, kad bih dobio poštu i vidio ime "SvjetlanA", ludio sam. Bilo mi je ženskasto. Sad sam se već naučio.

Što su vaši roditelji radili?

- Mama mi je bila nastavnica zemljopisa, tata profesor pedagogije i psihologije. Odrastao sam u Pionirskom gradu u Zagrebu. Tamo su moji roditelji radili, moja mama je imala kabinet koji je opremila američka ambasada. To su bile eksperimentalne škole, vjerojatno po ruskom sistemu, za najbolje đake Jugoslavije. Zgrade je radio arhitekt Ivo Vitić. U paviljonima su đaci spavali, dolazila su kazališta, pisci... Kasnije je to, nažalost, propalo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:16