Sandro Đukić: U potrazi za izgubljenim umjetničkim radom koji je dva puta bio uništen

Na fotografijama vidimo mladića koji izgleda kao da se tek probudio, duge, nepočešljane kose, koja se već polako formira u dreadlockse. Na jednoj fotografiji je iz poluprofila, u bijeloj košulji. Na drugoj je u crnoj dolčeviti, s bujnom kosom koja umjesto da pada po ramenima, izgleda kao da leti na vjetru. Fotografija nosi naziv "Do not forget my face". Gledamo te fotografije s njihovim protagonistom - umjetnikom Sandrom Đukićem - trideset godina nakon što su nastale. Objašnjava da su to njegovi "autoportreti" koje je u to vrijeme radio s kolegom Bojanom Salajem i koji ga je snimao prema njegovim uputama.

Te davne fotografije koje su svoju prvotnu slavu doživjele 1990., u trenucima kad se ovdje prelamala povijest, tema su izložbe "Arhiv kao memorijski konstrukt" koja je krajem srpnja otvorena u MMSU u Rijeci, paralelno s izložbom "90e: Ožiljci". - Uvijek se govori o umjetnosti do '88. ili '89. godine i onoj nakon '92. ili '93. godine. Tih nekoliko godina između kao da su izgubljene - govori Đukić koji je pokušao rekonstruirati (uništeni) rad i izložbu koju je 1990. imao u Gliptoteci s Damirom Babićem i Krešimirom Purgarom, pod nazivom "Objekti".

Otvaranje je bio društveni događaj; Sandro nam pokazuje (meni i Posavcu) fotografije koje je tada snimio Boris Cvjetanović i na njima vidimo Mladena Stilinovića, Tomislava Gotovca, Mladena Lucića… No, kao što je uz veliki bum izložba otvorena, tako se i ugasila, a eksponati su završili u dvorištu, pokisli i uništeni. Ali, za jedan rad s te izložbe koji je ponovno rekonstruirao, godinu dana kasnije Đukić dobiva na 16. jugoslavenskom bijenalu mladih u Rijeci nagradu Saveza likovnih umjetnika Hrvatske. No, počinje rat i Đukićev rad ponovno biva uništen.

Za potrebe rekonstrukcije Sandro Đukić (57) snimao je i intervju s nekim od svjedoka tih događanja kako bi što uvjerljivije prizvao obrise davno izgubljenog vremena. "Arhiv kao memorijski konstrukt" svakako ima nostalgičnu komponentu, ali i svjedoči o itekako živom Đukićevu umjetničkom nervu.