PRIPREMA SE IZLOŽBA

Sin grandiozne Eve Fischer stigao u Daruvar: ‘Vraćam majku rodnome gradu. Osjećaj je sjajan!‘

Alan David Baumann; Eva Fischer

 Nikica Puhalo, Arhiva
Eva Ficher rođena je Daruvarčanka, a njezina djela obožavali su Picasso, Dali, Marc Chagall, Humprey Bogart, Henry Fonda...

Ime svjetski poznate slikarice, rođene Daruvarčanke Eve Fischer, počelo je polako kopniti u gradu u kojemu se rodila. Mnogi Daruvarčani i ne znaju za nju ili su samo čuli da je riječ o slikarici, piše Moj portal. A Eva je doista bila posebna žena, vrhunska umjetnica, koja je u Drugom svjetskom ratu spašavala živu glavu da bi poslije rata, živeći po svjetskim metropolama, zadivila svijet slikama koje su, može li biti većeg priznanja, cijenili Picasso, Dali i Chagall, a kupovali su ih i najveći holivudski glumci toga vremena.

Grad Daruvar odlučio je obnoviti sjećanje na Evu Fischer i njezina djela te je ponovno spojiti s njezinim rodnim gradom. Zamjenica gradonačelnika Vanda Cegledi stupila je u kontakt s njezinim sinom, Alanom Davidom Baumannom, s kojim je brzo pronašla zajednički jezik oko projekta tako da se Evin sin ove srijede puna srca probudio u Daruvaru, piše Moj portal.

image

Vanda Cegledi

Nikica Puhalo

- Mislim da Eva Fischer, koja je svjetski poznata i priznata umjetnica, još uvijek nije imala izložbu u Hrvatskoj, a za života je naslikala više od 1000 slika. Njezin sin, Alan David Baumann, u Daruvar je donio pregršt dokumentarističkog materijala iz privatnog života Eve Fischer od kojega krajem siječnja planiramo napraviti izložbu za Noć muzeja - rekla je Vanda Cegledi.

Alan David Bauman došao je kako bi vidio izložbeni prostor, ali i kako bi upoznao i osjetio Daruvar, rodni grad njegove majke. Nakon kratkog pozdrava na talijanskom, odmah nas je pitao:

- Govorite talijanski?

- Ma ne.

- Francuski?

- Ne.

- Njemački?

- Nešto, ali najbolje bi odgovarao engleski.

Tu je Alan David stisnuo šaku, prislonio je na srce i rekao:

- Ne govorim engleski baš dobro, ali sve što kažem govorim iz srca.

I vidjelo mu se na licu da to što govori i misli.

image

Eva Fischer

Arhiva

U rodnom ste gradu vaše majke, svjetski poznate slikarice Eve Fischer. Što vas je dovelo u Daruvar?

- Zamjenica gradonačelnika Vanda Cegledi poslala mi je prošle godine poruku putem web stranice Eve Fischer. Napisala je da je Gradu Daruvaru želja galeriji Zavičajnog muzeja dati ime Eve Fischer jer se ona 1920. rodila upravo u Daruvaru. Njezin brat se također rodio u Daruvaru 1915. godine, a njihov otac, a moj djed, bio je u to vrijeme daruvarski rabin.

Što se događalo nakon što ste uspostavili kontakt?

- Počeli smo razmjenjivati majlove, oduševio sam se idejom o izložbi kao i idejom da se galerija nazove njezinim imenom. Siguran sam da bi Eva bila jako sretna zbog toga. Da je živa, siguran sam da bi došla u Daruvar. Naime, ona je uvijek govorila da je iz Daruvara. Eva i njezina dva brata uvijek su međusobno razgovarali na hrvatskom ili mađarskom, jer je obitelj došla iz Mađarske.

Prvi put ste u Daruvaru?

- Da, prvi put sam u Daruvaru, ali sam više puta bio u Hrvatskoj. Prvi put sam došao još dok sam bio dječak, na Jadran. Bio sam u Splitu, Cavtatu, Zagrebu, Dubrovniku, Zadru... Čak sam i naučio plivati u Hrvatskoj. Zapravo sam upao u more...

I morali ste preživjeti...

- Da, ha, ha! Pa sam proplivao!

Jeste li možda guglali Daruvar i raspitivali se o njemu?

- Da, naravno, ali kad sam došao ovdje... Kad sam se probudio ujutro... Probudio sam se u svom gradu. Osjećao sam da sam došao u svoj grad.

image

Alan David Baumann

Nikica Puhalo

Preplavile su vas emocije?

- Da, prepun sam emocija. U mojoj krvi je zapisano da potječem odavde. U meni teče hrvatska, mađarska, srpska, francuska, češka krv...

Tutti frutti...

- Bravo! Tutti frutti, ha, ha! Toliko sam sretan! Zato sam vam na početku razgovora i rekao da je moj engleski loš, ali da govorim iz srca. Sjajan je osjećaj probuditi se u Daruvaru, rodnom gradu moje majke. Nisam znao da je Daruvar grad koji počiva na termalnim izvorima. A moj je otac porijeklom iz Toskane, iz također termalnog grada Montecatinija. Dakle, moj otac i moja majka potječu iz gradova koji počivaju na termalnim izvorima. Zanimljivo, zar ne? A otac je bio 13 godina mlađi od Eve, njihova veza bila je nešto posebno.

Jeste li se prošetali Daruvarom, upoznali s gradom?

- Nisam još, došao sam u Daruvar pola sata poslije ponoći. Od jutra imam obveze tako da ću tek poslijepodne prvi put opušteno prošetati gradom. Volio bih vidjeti gdje je moja majka živjela.

Eva Fischer je još kao dijete otišla iz Daruvara, no je li vam pričala neke priče o gradu?

- Ne baš, jer je u Daruvaru živjela negdje do svoje četvrte godine. Ali sjećala se šume, zelenila i zraka.

Odrasli ste uz majku koja je bila svjetski poznata umjetnica, družila se sa svjetski poznatim umjetnicima, ali i holivudskim zvijezdama. Kako je njezin život utjecao na vaše odrastanje?

- Nije to bilo lako. Znate, Eva je odlučila imati sina s 44 godine. Danas je to normalno, ali prije 60 godina to nije bilo uobičajeno. Uvijek je govorila da su slike njezini sinovi. Bila je majka slikama. Znao sam je pitati: 'Pa jesam li ja nekakav tuđinac?', a ona bi mi odgovorila: 'Ne, ne! Tako sam tad bila odlučila, umjetnost mi je bila na prvome mjestu...'. Zbog toga, zbog umjetnosti, živjela je u Londonu, Parizu, Madridu... U Madridu zbog slikara Pabla Picassa i Salvadora Dalija, u Parizu zbog slikara Marca Chagalla i tako dalje...

Je li vam pričala priče o Picassu, Daliju, Chagallu? O svojim doživljajima s njima?

- Picasso je uživao u biciklima koje je Eva slikala. Bicikli kao muškarac i žena, bicikli kao dva muškarca, zaljubljeni bicikli, umorni bicikli. A Dali... Majka se često znala sjetiti kako joj je Dali govorio da voli Rim zbog muha.

image

Slika Eve Fischer na temu holokausta

evafischer.com

Muha?

- Da, muha.

Zašto muha???

- Govorio joj je da su muhe u Rimu puno bolje od muha u Španjolskoj.

???

- Da, dakle, pokušajte zamisliti kako je on razmišljao. Majka ga je, naravno, pitala zbog čega su mu muhe u Rimu bolje od muha u Španjolskoj. Odgovorio joj je da su u Rimu muhe ljubazne dok u Španjolskoj nisu.

Ok...

- Potpuno nadrealno.

Dali.

- Da, Dali. No priča sa Chagallom je drukčija. Mnogo godina nakon što su se sprijateljili, negdje krajem ’70-ih, rimska židovska zajednica gradila je muzej te su zamolili Chagalla da im dizajnira prozore. On im je rekao: 'Oprostite, ja sam vam već star, ali u blizini sinagoge živi Eva Fischer, pitajte nju'. Rabin ju je pitao, a ona je odmah pristala napraviti ih, naravno, besplatno. Trebalo joj je godinu i pol dana za šest, rekao bih, prekrasnih i vrlo posebnih prozora. Tako se sjećam Chagalla, njega jako volim.

Evinog oca, a vašeg djeda, ubili su nacisti. Koliko vam je majka pričala o tom mračnom vremenu tijekom kojega je bježala, skrivala se, mijenjala ime...

- Jako puno. To je bilo jako teško i traumatično vrijeme. Bila je u ranim dvadesetim godinama. S njom je bila majka koja je bolovala od karcinoma i mlađi brat koji je imao 13 godina. Pobjegli su iz Beograda i došli u Albaniju. Odlučili su preko Jadrana otići u Italiju. Došli su do Korčule s drugim Židovima. Moja majka je napravila portret jednog talijanskog vojnika pa joj je bilo dopušteno otići u Split. Tamo je jednom talijanskom časniku rekla da joj majka ima rak i da je mora odvesti u bolnicu. No iz Splita su otišli u Bolognu. Tamo je promijenila prezime u Venturi. U Bologni je na biciklu obilazila kina, kafiće, kazališta s plakatom na kojemu je pisalo 'Morate se boriti protiv nacista i fašista!'.

Na neki način bila je dijelom pokreta otpora?

- Da, ali ona na to nikad nije tako gledala. Ona bi rekla: 'Ja? Ne, ne! Nikad!'. Pokret otpora za nju je podrazumijevao oružje. A ona nikad nije bila za oružje, ona je bila umjetnica. Cijeli je život govorila da će umrijeti, da joj je teško, prošla je rat, morala je svojim djelima privlačiti pažnju drugih... Bilo joj je teško. Meni je bilo drago što je moja majka ne toliko poznata, ali dobra slikarica s mnogo prijatelja. Proputovala je svijeta... Ali bilo mi je i teško. Priča se uvijek vrtjela oko nje. Nisam postojao 'ja', postojao je 'Evin sin', 'Albertov sin'. Ali sve skupa, bilo je dobro i zanimljivo.

image

Alan David Baumann

Nikica Puhalo

Pa da vas mi onda pitamo, čime se vi bavite u životu, koja su vam postignuća?

- Eto, organiziram izložbe Eve Fischer i Alberta Baumanna, ha, ha, ha! No pišem i knjige, novinar sam od 1986. godine, imam svoj portal već 14 godina, zove se L’ideale. To je moj život. Često predajem o holokaustu u školama, na sveučilištima. Želim pokazati novim generacijama da se holokaust i Drugi svjetski rat nisu dogodili prije nekoliko tisuća godina. Dogodili su se zapravo 'jučer'. Moja majka je radila slike o holokaustu, ali ih je radila za sebe, a ne za druge. Samo kako bi izbacila to iz sebe. Kad smo izložili njezine slike o holokaustu, htio sam pokazati novim generacijama holokaust u boji jer kad novim generacijama pokazujete holokaust u crno-bijeloj tehnici, njima se čini da je to nešto što se dogodilo jako davno, nešto što je jako daleko. To je jako važno.

Kako su djela vaše majke došla do domova zvijezda poput Humphreyja Bogarta, Lauren Bacall i Henryja Fonde?

- U Rimu su se u godinama poznatima kao slatki život (Dolce Vita) okupljali slikari, pisci, novinari. Nisu se okupljali u privatnim klubovima, nego u grupama po glavnim rimskim trgovima. Te su se grupe držale odvojeno, ali ponekad bi se spojile, družili bi se. Moj se otac u to vrijeme družio s novinarima, a majka sa slikarima. A ponekad su se tu našle i glumačke zvijezde. Bio je to potpuno drukčiji život od današnjega. Otac mi je pričao kako je jednom u centru Rima prelazio ulicu kad se jedan automobil zaustavio. Vrata automobila su se otvorila i lagano ga dodirnula. On je, naravno, počeo vikati: 'Hej, pazi malo!', a iz automobila je izašao Frank Sinatra. To je bilo normalno, zvijezde tad nisu hodale okružene policijom i zaštitarima, kao što je to danas.

Ako sam dobro shvatio, to znači da je vaša majka upoznala Humphreyja Bogarta u Rimu?

- Da, da, tako je. Nažalost, nemam fotografiju svoje majke s Bogartom, ali imam fotografiju nje i mojega oca s Gregoryjem Peckom.

Posebno mi se čini zanimljivim to što je poznati skladatelj Enio Morricone skladao glazbu za jednu od izložbi Eve Fischer. Kako je došlo do toga?

- Aaaa, meni je to baš posebna priča. Krajem 1958. godine, možda 1959., moja je majka živjela sa svojom majkom u centru Rima na prvome katu. Na trećem katu živio je mladi glazbenik sa svojom ženom i dva sina. Odmah na ulazu u stan bila je velika soba s klavirom i telefonom na zidu. Morricone je, dakle, imao telefon, a moja majka nije, Eva je zamolila Morriconea može li njegov broj telefona dati svojim prijateljima. On je, naravno, pristao. I tako je Morricone u svojoj sobi pokušavao skladati glazbu, ali bi ga svako malo prekinula zvonjava telefona. Ustao bi, došao do zida, podigao slušalicu, javio se na telefon. S druge strane žice čuo bi glas: 'Trebam Evu'. Izašao bi na hodnik, spustio se nekoliko katova niže, pokucao na vrata. Eva bi otvorila, a Morricone bi joj rekao: 'Eva, telefon...'. I to se ponavljalo i ponavljalo. Točno sam mogao zamisliti Enija kako sjedi nalakćen na klaviru, s dlanom preko pola glave dok sluša kako telefon opet zvoni i prekida ga u skladanju. Majko mila, ha, ha! No ipak su postali prijatelji i Enio je čak i kupio nekoliko njezinih slika.

A kako je došlo do skladanja glazbe za njezinu izložbu?

- Negdje krajem ’80-ih, čini mi se, pitao sam Enia: 'Oprosti, ali svi važni prijatelji moje majke doprinijeli su nečime njezinim izložbama. Možeš li i ti napraviti nešto slično?'. Rekao je: 'Strpi se malo, pokazat ću ti kako mogu skladati za tvoju majku'. Nakon dva mjeseca me nazvao i rekao da dođem kod njega. Došao sam, a on mi je pokazao papir s notama koji je bio naslovljen 'Slikar Eva Fischer'. Dakle, stavio ju je u muški rod, nije napisao 'slikarica'. Pitao sam ga zašto? Rekao mi je: 'Zbog boja tvoje majke, slikala je kao muškarac'. Moja je majka naslikala oko 40 slika o Morriconeovoj glazbi, ali ne onoj iz filmova, nego ozbiljnoj. A Enio je napisao 12 glazbenih djela za nju.

Kad ćete opet doći u Daruvar?

- Brzo. Krajem siječnja radimo izložbu o Evi Fischer u Daruvaru. A 2. lipnja, kad je u Italiji Dan Republike, organiziramo veliku izložbu u galeriji u Daruvaru. Nisam siguran da ću tad opet biti u Daruvaru, ali krajem siječnja se vraćam i to s cijelom obitelji. Moj ujak Roberto koji sad ima 92 godine nikad nije bio u Daruvaru, a želi ga posjetiti. On, inače, govori hrvatski. Njegova žena, koja ima 89, također želi doći. Moji rođaci žele doći kao i njihove četiri kćeri. Svi želimo doći u Daruvar! - zaključuje Alan David Baumann za Moj portal.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 00:42