Slavni arhitekt tvrdi: Dobra se zgrada prepoznaje po WC-u

Možda je na prethodnim bijenalima arhitekture u Veneciji i moglo biti mlakih ocjena, ali ove godine sredine nema - u dva dana, koliko je trajao obilazak novinara i kritičara prije službenog otvaranja, nije bilo srednjih opisa. Koncepcijom su ili zgroženi ili oduševljeni. Ništa se drukčije i nije moglo očekivati od 14. bijenala iza kojeg stoji enfant terrible arhitektonske scene. Niti bi takvu koncepciju mogao provesti itko osim Koolhaasa koji tvrdi da je arhitektura ionako opasna mješavina moći i impotencije.

Koolhaas je bijenale podijelio u tri dijela. U Centralnom je paviljonu prvi dio, “Fundamenti”, u kojem su izloženi balkoni, stepenice, zidovi, WC školjke, aparati za gašenje požara i slično. Zvuči dosadno, no u dinamičnom postavu to nikako nije; primjerice, izložio je toalete koji sežu od rimskih (dobro sačuvanih), preko srednjovjekovnih, do suvremenih. A balkone promatra kroz sljedeću prizmu: “Često su diktatori i despoti, revolucionari i kraljevske obitelji neke važne događaje objavili mašući s balkona. Bez tih se balkona ovi globalni događaji ne bi dogodili, ne kao ikonografski prizori kakve poznajemo.” Među nekoliko stotina fotogafija ljudi na balkonima na Bijennalu tako su i snimke Marilyn Monroe i Elvisa Presleyja kako se izležavaju na terasi njujorškog nebodera, Che Guevare kako se odmara na podu na balkonu, Evite Peron te Huga Chaveza kako mašu s balkona... Iako je Tito rado volio mahati s balkona, njega u postavu nema.

Doktori za kvake

Ili, recimo, strop. “Nekad je strop bio bogate ikonografije, na njemu su se ispisivale političke vrijednosti, danas je bijel, generički”, kaže Rem Koolhaas, koji priznaje kako je mnogo naučio pripremajući se za bijenale, primjerice, upoznao je ljude koji su doktorirali na kvakama iz 18. stoljeća, ili one koji su diplomirali na zidovima iz 17. stoljeća.

Arhitekti ne stanuju ovdje, već građevinari, pomislit ćete pri obilasku, no Koolhaas će vas pokušati uvjeriti da se iz svih ovih elemenata čita priča o simbolizmu, tehnološkim prednostima, klimatskim promjenama, mitovima, željama, neoliberalnoj ekonomiji, te negdje u sredini, i o arhitektima.

A arhitekata s imenom i prezimenom nema, uz jednu iznimku. To je radikalni francuski arhitekt Claude Parent; njegovu je opusu posvećena čitava soba u glavnom paviljonu. Parent smatra da život može imati dovoljan stupanj intenziteta jedino u slučaju da živite na padini. U principu, riječ je o utopijskom arhitektu koji je nedavno navršio 91 godinu; on nije gradio, ili ako je gradio, što se događalo rijetko, bile su to kuće s kosim podovima. Inspiracija su mu bili bunkeri, 8200 bunkera koje je njemačka vojska između 1942. i 1944. sagradila na francuskoj obali. Zajedno s prijateljem, filozofom Paulom Viriliom, nakon rata obilazio je bunkere koji su postepeno propadali u zemlju; pri ulasku u njih, ne bi vam uopće bilo jasno stojite li na neravnom podu ili nekadašnjem zidu.

Forenzički pristup

Na temelju takvog osjećaja, za koji je izjavio da je riječ o “deliriju kakvog ni najraskošnije barokne crkve nisu mogle proizvesti”, Parent čitav život oblikuje građevine.

S druge strane ovakvog, gotovo forenzičkog ispitivanja arhitekture, Koolhaasova je koncepcija “Monditalia” u prostoru Arsenala, nekadašnje oružarnice. Kroz sve se ciglene prostorije provlači “Tabula Peutingeriana”, uvećana mapa Italije iz 5. stoljeće. Tu je drugi dio bijenala, nazvan “Monditalia”, u sklopu kojeg se odabrani kustosi bave se ekonomijom, politikom, poviješću, arhitekturom Italije. Konkretnije, od vila na Capriju, preko tajnog muzeja u Pompejima, do diskoteka u Italiji od 60-ih godina.

U Arsenalima se može lakše uočiti i da je i dalje znatno manja gužva nego što je na likovnom bijenalu, iako je arhitektonski prvi put pomaknut s početka rujna na početak lipnja.

Što se tiče nacionalnih paviljona, trećeg dijela, Koolhaas nije imao mnogo dileme: teme “Apsorpcija moderniteta 1914.-2014.” svi su se paviljoni morali pridržavati.

Mračna slika

Izbornik ove godine nije želio slaviti suvremenu arhitekturu. On smatra da je arhitektura “lošeg zdravlja” i želi ući u trag onome što ju je dovelo do tog stanja. Mračno vidi i sliku globalne arhitekture, u kojoj više nema nikakve razlike između “kineske, indijske ili švicarske arhitekture”. Moglo bi se, doduše, razgovarati o tome zašto na globalnu arhitekturu kao na problem upućuje autor CCTV tornjeva u Pekingu, no o tome drugom prilikom.

Predstavilo se 66 zemalja. Neki su temu shvatili doslovno, drugi su iz zadanog koncepta izvukli pojedinu temu.

U austrijskom paviljonu bave se parlamentima, građevinama koje, pišu, u najmanju ruku barem sugeriraju demokraciju. Istražili su parlamente u više od 200 zemalja, za svaki su ispisali osnovne podatke i napravili model u skali 1:500. Dulje se možete zadržati i u japanskom paviljonu u kojemu ima doslovno svega. Bavi se nizom naizgled efemernih tema, kao što je ona o Arhitektonskoj detektivskoj agenciji, osnovanoj 1974., koja pokriva sve detalje o nekoj važnijoj građevini.

Duhoviti Rusi

U Britanskom su paviljonu, među ostalim, izložili različite predmete primijenjene umjetnosti, na kojima je naslikana arhitektura, od šalica i tanjura, do naslovnice ploče Cliffa Richarda. U pozadini je i priča o modernističkim reformama iz 50-ih i 60-ih, koje su se s vremenom urušile (slična je tema u susjednom, francuskom paviljonu: “Obećanje ili prijetnja”). Brzo se pročuo ruski paviljon, gdje su napravili lažni sajam građevinskog materijala. Tamo vas već s vrata dočekuju naporni prodavači i na sve vas načine pokušavaju uvjeriti da kupite upravo njihov proizvod, ne bi li vam kuća koju gradite izgledala “po ruski”.

Arhitektonski bijenale, sa svojim centralnim i sporednim temama, nije razočarao, provokativan je i oštar, pokrenut će mnoge polemike, kako se od Koolhaasa i tražilo.

A što se tiče sljedećeg likovnog bijenala, navodno se potpisuju peticije da kustos bude pjevač Kayne West, inače Koolhaasov suradnik; peticiju je potpisao među ostalima i najmoćniji kustos svijeta Hans Ulrich Obrist.