Treba li doista životinje u Maksimiru od buke štititi velikim zidom?

ZAGREB - Trenutno u Zagrebu svjedočimo dvama primjerima narušavanja kulturnog dobra. U prvom slučaju, devastacije zrinjevačkih platana, možemo samo pokušati sanirati štetu.

No u slučaju planova vezanih za park Maksimir još uvijek smo u mogućnosti spriječiti moguću štetu. Riječ je o planiranoj izgradnji visokog zida na mjestu ozelenjenog južnog zida parka Maksimira. Zamjenska bi izgradnja, na pojedinim mjestima visoka i do četiri metra, prema tumačenju uprave zagrebačkog Zoološkog vrta, trebala zaštititi životinje od buke.

Maksimirska cesta s južne je strane već ograničena previsokom barijerom ostakljene tribine Dinamova stadiona, čijom su gradnjom sigurno izmijenjeni utjecaji na okoliš, poput reflektiranja buke i prekida strujanja zraka prema parku. Zatvaranje visokim zidom i sa sjeverne strane Maksimirsku bi cestu pretvorilo u prometni kanjon, neprikladan i životinjama i posjetiteljima parka, ali i uličnim prolaznicima.

Postojeću ogradu maksimirskog parka, koju treba sanirati i sustavno održavati, prema jugu gradi razgranato raslinje grmlja, povijuša i stabala.

Agresivni grafiti

Posađeno uz prozračnu metalnu ogradu s drvenom oplatom, to raslinje predstavlja primjerenu barijeru prema ulici. Suvišno je objašnjavati da su, od proljeća do kasne jeseni, bogato ozelenjeni graničnici u Maksimiru, kao spomeniku parkovne arhitekture, prikladniji od visokih zidnih masiva. Opravdava li činjenica o mogućnosti povlačenja novca iz europskih fondova, kojima bi se takve intervencije financirale, njihovu implementaciju baš na svim mjestima u gradu, pa tako i na onim najvrednijim?

Treba li popustiti pritiscima i takav “bedem” sagraditi baš na reprezentativnom licu maksimirskog parka? Zoološki vrt, u parku udomljen od davne 1925. godine, sigurno ima opravdane prohtjeve za širenjem i razvojem, ali je neupitno i da se prostornom dispozicijom treba odmaknuti od maksimirske prometnice. Zaštitu osjetljivih vrsta životinja od buke planski treba riješiti na način da se baš sve životinje, jer teško je zamisliti da postoje i one neosjetljive na buku, smjeste u primjerenije prostore.

Dugi i visoki zid ne bi riješio problem smještaja i zaštite životinja, ali bi neupitno ugrozio zaštićeno prirodno i kulturno dobro Maksimira i njegova kontaktnog prostora. Predlaganom bi intervencijom još jedan zagrebački prostor u cijelosti izgubio svoju vrijednu povijesnu ambijentalnost, a Maksimirska cesta, imenovana po parku s kojim graniči, u svom bi najljepšem dijelu bila vizualno uništena.

Narušavanje zagrebačkih kulturnih dobara ispisivanjem grafita po pročeljima u punoj se agresivnosti nastavilo proteklog ožujka i na zagrebačkom zelenilu, na koje je ovaj grad opravdano ponosan. Trg Nikole Šubića Zrinskog, o čijoj kulturno-povijesnoj i društvenoj važnosti ne treba odveć govoriti, također je došao na red za iskaljivanje nevjerojatnih pobuda, kojima uzrok možemo tražiti jedino u kontinuiranom gubitku svih kulturoloških, povijesnih i socijalnih vrijednosti koje nas određuju.

Prošlo je točno 140 godina od izrade nacrta perivoja, 1872. godine naručenih od dr. Rudolpha Siebecka, upravitelja gradskih vrtova u Beču, i od sadnje drvoreda platana, kojih je izvedbenim troškovnikom bilo naručeno čak 220. Već sljedeće godine perivoj je bio predan na uporabu građanstvu.

Dostojanstveno je, kroz višestruka preuređenja parterne organizacije, preživio vremena mira i rata i takav ostao do današnjih dana. Uslijed neupitnih kulturno-povijesnih, ali i emotivnih vrijednosti koje predstavlja građanima Zagreba, takav bi skladan ozelenjeni prostor srca grada u svim kulturnim sredinama ostao očuvan od bespoštednih postupanja. U Zagrebu se, međutim, u posljednje vrijeme događa upravo suprotno.

Uzroci problema

Bijelo-sive platane, i bojom uzraslih stabala skladno uklopljene u urbanističko-arhitektonsku cjelinu historicističkog prostora, vrijedno su obilježje trga ograničenog prometnicama i dostojanstvenom arhitekturom.

Bogatstvom i nepravilnošću debala i krošnji pandan su geometriziranoj stilizaciji parternog uređenja trga, obilježenog vodoskokom Hermana Bollea u sjevernom dijelu, glazbenim paviljonom u središnjem te poprsjima hrvatskih velikana u južnom dijelu. Zbog rasterećenja i osiguranja stabala krošnje platana su, prije pet godina, značajnije reducirane, što je izazvalo bojazan i upite građana o opravdanosti takvih radnji. Iskazana bojazan ukazala je na pohvalnu i iskrenu vezanost građana za zrinjevačka stabla pa nas nedavni opetovani incidenti upozoravaju da je nastupilo neko novo, ali ne i kvalitetnije, vrijeme.

“Umjetnička sloboda” dozvoljena nekim neostvarenim likovnim talentima iskazala se upravo na raskošnim deblima tih platana. Razvedena, nepravilna površina svijetlih debala idealno je poslužila za podlogu krajnje neukusnim motivima koji se ne daju ukloniti.

Uzroke problema vjerojatno treba tražiti u izmijenjenim, a nažalost krivim, okolnostima korištenja Zrinjevca i Tomislavova trga, kao središnjih zagrebačkih zelenih površina.

Oni nisu planirani niti mogu biti korišteni prema principu njujorškog Central Parka ili londonskog Hyde Parka, koji kao velike, pejzažno isplanirane površine uspješno podnose okupljanja, izležavanje i sunčanje građana, koji ih u tu svrhu obilato i koriste. Za razliku od njih zagrebački parkovi Zrinjevac i Tomislavac, kao dijelovi zaštićene zagrebačke urbanističko-arhitektonske cjeline “Zelene potkove”, nešto su drugo.

Objasniti djeci

Ozelenjene pačetvorine u središtu grada predstavljaju dašak zraka unutar masivne izgradnje i mjesto za opuštanje i odmor građana. Masovna, a često i cjelonoćna okupljanja na tim travnjacima garancija su da te zelene površine nećemo moći očuvati. Šaranje po obodnim platanama samo je rezultat neadekvatnog ophođenja prema značajnom kulturnom dobru, kojemu je uostalom, radi očuvanja, zabranjen i pristup psima.

Zaboravili smo nažalost na opasnost koju može predstavljati ljudski faktor koji, dakle, ne ometa ni neposredna blizina policijske stanice, ni značajan broj gradskih komunalnih redara čije je prisustvo zasad neprimjetno, kao niti brojne pritužbe stanara okolnih zgrada koji teško mogu tolerirati dugotrajnu buku i nered. Pojedini su hortikulturni planeri “Zrinjevca” pri projektiranju i održavanju cvjetnih rondela, od kojih se ljupkošću neupitno ističe ona najreprezentativnija na južnom dijelu trga, ostvarili čaroliju kompozicije, usklađenu s vrijednim povijesnim matricama.

Radnici “Zrinjevca” gotovo svakodnevno popunjavaju te cvjetne površine s kojih sadnice noću redovito nestaju. Kako objasniti građanima da se javno dobro ne raznosi?

Kako objasniti mladima da zrinjevački travnjaci ne mogu izdržati dugoročno valjanje, zalijevanje alkoholom i goleme količine smeća koje se na njima nakon noćnih druženja ostavljaju te da njihova djeca neće poznavati Zrinjevac i Zagreb kakav smo mi naslijedili?