Tri neobična projekta koji će promijeniti našu dosadašnju predodžbu o hrvatskom dizajnu

Tri, po mnogo čemu netipična hrvatska projekta u konkurenciji su za glavnu nagradu Dizajnerskog društva. Svaki od ta tri projekta ima širi drxuštveni značaj, teško je među njima naći favorita, imaju jednako pravo na nagradu. Tko će pobijediti, znat će se večeras, kada se u Muzeju za umjetnost i obrt otvara izložba najboljih ostvarenja s područja dizajna u protekle dvije godine u Hrvatskoj.

‘Sistem pomirbe’

Dizajneri Marija Juza i Nikola Đurek osmislili su Balkan Tiposistem, font koji objedinjuje latinicu i ćirilicu. Projekt je nastao, naime, kao rezultat poduljeg istraživanja zajedničkih svojstva južnoslavenskih jezika i pisama. Riječ je, ujedno, i o automatskom konverteru hrvatske latinice u srpsku ćirilicu i obrnuto te se tumači i kao “sistem pomirbe različitih pisama”.

Skupina arhitekata nekadašnji je prostor rudnika u Labinu pretvorila u knjižnicu. Dizajn potpisuje Damir Gamulin. Tragovi povijesti, rudarske industrije koja je definirala ovaj grad, ostali su vidljivima u knjižnici, bilo da je riječ o mjestima na kojima su rudari primali plaću, ili mjestima gdje su štrajkali. Gamulinov je font nastao istraživanjem sličnih fontova kakvi su nekoć postojali u industrijskoj arhitekturi.

Treća je priča sasvim obrnuta; pogoni, naime, nisu napušteni, već je privatni poduzetnik uložio dvadesetak milijuna eura, otvorio pogon u Svetom Križju Začretje, stvorio osamdeset novih radnih mjesta i dao priliku hrvatskim industrijskim dizajnerima da njihovi radovi ne budu samo skice na papiru. Riječ je o proizvođaču namještaja Prostoria, poslovnog čovjeka Tomislava Knezovića, nominiranom u istoj konkurenciji s dizajnerima.

Dolazak Ikee

Da li je riječ, kod ova tri rada, o iznimkama od pravila? Vrlo vjerojatno jest.

Stvarnost je, ipak, barem njezinih devedeset posto, ponešto drukčija: inflacija dizajnerskih prototipova koji zapnu na počecima proizvodnje ili se proizvode u ograničenim serijama, nedostatak obrazovanih menadžera, vječna panika, bilo zbog dolaska Ikee, bilo zbog nedostatka državnih potpora, tiho prekinuta aktualizacija Nacionalne strategije dizajna. Također, i eskapizam, ili kako to Marko Golub, koji je na čelu galerije HDD-a i ove izložbe, definira: “Disciplina koja bi trebala obuhvaćati sve sfere svakodnevnog života najprisutnija je u sigurnim oazama nezavisne kulturne produkcije ili maloserijske proizvodnje, na policama design shopova”. Moguće alternative za spas: Fondovi Europske unije te bolje uključivanje u platforme crowdfundinga...

‘Croatia a la carte’

Unatoč svim nabrojanim nedostacima, ima mnogo radova na izložbi, žiri tvrdi da je naprosto bila bolja produkcija nego prethodnih godina. Pojavljuje se i nekoliko radova članova žirija, no treba oprostiti Vanji Cuculiću, ako ništa, onda zbog kuće Ivane Brlić Mažuranić u Ogulinu.

Od ostalog istaknimo: plakate za Kinoklub Zagreb Daria Devića, vizualni identitet za Tvornicu kruha Zadar koji potpisuju KO:KA-e, kartašku igru s tradicionalnim hrvatskim receptima i lokalnim namirnicama, “Croatia a la carte”, čiji su autori Superstudio 29, zatim Hostel Emanuel u Spitu koji je preuredila Lana Gruić Vitas u stambenoj zgradi iz tridesetih godina...

Na izložbi je i duplerica koja je izašla u sklopu mjesečnika Jutarnjeg lista “Dom i dizajn”, a potpisale su je dizajnerice iz studija Kuna Zlatica. Dizajnerice su prikazale njihov svakodevni put, od “doma do dizajna”, odnosno od kuće do studija, na kojemu su nalazile napuštene, prazne i devastirane izloge, i to bilježile, pa sve pretvorile u društvenu igru. Bio je to, tumače, “podsjetnik na stvarnost”.

Nagradu za životno djelo dobio je, podsjetimo, Bogdan Budimirov, arhitekt koji stoji iza limenki u Zapruđu, naselju izgrađenom u sklopu programa “Ključ u ruke”. S kolegama je, također, gradio montažne sustave u Borongaju, u Remetincu, Folnegovićevu naselju. Sustavima YU 60 i Yu 61 stvorili su dom za ukupno oko 30 tisuća ljud, a u svojoj se karijeri bavio i dizajnom namještaja.

Gradska knjižnica Labin, Damir Gamulin

Dizajneru Damiru Gamulinu ovo je jedna od uspješnijih godina, ponajviše zahvaljujući njegovu izletu u arhitekturu. Koautor je Mrtvačnice u Resniku, hostela Forum u Zadru koji je, inače, dobio nagradu Udruženja arhitekata te Knjižnice u Labinu za koju je i nominiran.

Iako knjižnicu potpisuje više autora (arhitekti su Žalac, Grubiša, Presečan), nominiran je Gamulin jer se, naprosto, na ovoj izložbi nagrađuje dizajn. Knjižnica je nastala u sklopu projekta “Novi svjetionici hrvatskog Jadrana” Vedrana Mimice i Berlage Instituta, projekta koji, srećom, nije ostao samo slovo na papiru. U prijedlozima za alternativne oblike turizma, odnosno drukčije forme održivog razvoja Jadranske obale, našli su se i Goli otok, Dugi rat te Labinski podzemni grad, napušten nestankom industrije koja je definirala njegov razvoj. Autori su željeli zadržati atmosferu mjesta, pa su tako na vratima nekadašnjeg ulaza u tzv. Kupatilo postavili vodenu zavjesu s projekcijama iz života rudara, dok je u Mramornoj dvorani, onoj u kojoj su se primale plaće, ali i dizali štrajkovi, ostavljena vidljivom ogoljena, stara struktura.

Gamulin je analizirao slova koja su se inače koristila u industrijskoj baštini, u Labinu, ili u željezari u Sisku, te je tako nastala tipografija “Le Din”. Riječima samog autora, nastao je “neprirodan spoj hladnog industrijskog dojma i dekorativnih art deco elemenata koji reflektira priču povijesnog razvoja i transformacije rudarske industrije u Labinu”.

"Balkan Tiposistem" Marije Juza i Nikole Đureka

Balkan Tiposistem objedinjuje latinično i ćirilično pismo, a nastao je kao rezultat istraživanja zajedničkih svojstva južnoslavenskih jezika i pisama. A osim što je font, Balkan Tiposistem je i automatski konverter hrvatske latinice u srpsku ćirilicu i obrnuto. U ovom je radu žiri prije svega prepoznao društveni kontekst. Naime, smatraju kako je “svojom britkom i kritičnom idejnom koncepcijom, prepoznat od strane šire društvene scene kao znak solidarnosti i stava” te “korespondira s društvenim i političkim kontekstom bez da ga banalizira”. Za ovaj su projekt, treba reći, autori već dobili nagradu za izvrsnost Type Directors Cluba iz New Yorka.

Đurek, čiji je hvaljeni font Amalia inspiriran, među ostalim, i ručnim radovima i krasopisom njegove bake, vodeći je europski tipograf koji neprestano ukazuje na važnost lokalnog konteksta, pa je tako za Helveticu izjavio: “To je dobro pismo, povijesno važno, ali ne znači da je samim tim i najbolje za hrvatski jezik. Riječ ljubav, primjerice, kad je ispišete na Helvetici, ne izgleda dobro. Previše je bjelina.”

Studirao je grafički dizajn u Italiji, a ima postdiplomski iz tipografije na Royal Academy of Art u Nizozemskoj, te doktorat na Sveučilištu u Zagrebu. Marija Juza zajedno s Tinom Bauer i Gogom Pavlek čini Babushke, grupu prominentih mladih dizajnerica.