Umro je fotograf Fedor Džamonja, brinuo je o ostavštini svog slavnog oca Dušana. Nije dočekao muzej

U 69. godini života preminuo je Fedor Džamonja priznati fotograf i sin jednog od naših najvećih kipara Dušana Džamonje.

Fedor Džamonja rođen je 11. prosinca 1955. u Splitu. Početkom sedamdesetih počinje njegov interes za slikarstvo, a 1972. godine održava svoju prvu izložbu te upisuje studij povijest umjetnosti u Zagrebu. Kasnijih godina studira prvo arhitekturu, a zatim slikarstvo u Londonu, no na koncu se posvetio fotografiji kojom se počinje profesionalno baviti osamdesetih godina. Sredinom devedesetih osniva studio za reklamnu fotografiju i grafički dizajn "P.E.R. sprl."

Nakon smrti Dušana Džamonje 2009. nastavlja voditi "Atelier Džamonja" te 2019. utemeljuje "Zakladu Džamonja". Na žalost nije uspio ostvariti želju svoga oca, muzej s njegovom ostavštinom. Prije dvije godine u velikom intervjuu za Jutarnji list, a povodom svoje samostalne izložbe fotografija u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti vidno narušenog zdravlja Fedor Džamonja govorio je o svojim planovima i odrastanju uz slavnog oca.

Bilo mu je tada posve jasno da izgleda ipak ništa neće biti od projekta Blok 19, koji je trebao uključivati Džamonjin muzej u samom središtu metropole. Projekt je bila najavila Jelena Pavičić Vukičević kao model obnove 168 donjogradskih blokova.

Međutim, nakon smrti Milana Bandića i izbora u Zagrebu, sve je stalo na tom planu. Fedor Džamonja nije više imao sugovornika u novoj gradskoj vlasti, no i dalje je vjerovao u taj projekt.

Priznao je tom prigodom da je bio kritičan prema ocu kada je riječ o muzeju kojeg je toliko želio. "Ukazivao sam mu da inzistira na nečemu što mu se nikad neće uspjeti ostvariti jer živimo u takvim vremenima kada je teško realizirati bilo što što je vezano za kulturu. Za toliko toga trebaju sredstva i toliko toga treba napraviti, što je možda važnije za razvoj društva, da je onda kultura neminovno na kraju, a mi koji se cijeli život bavimo samo kulturom i ničim drugim, nama je to užasno teško gledati. Živimo, na žalost, u vrijeme kada je kultura na zadnjem mjestu. Ne kažem da nam nije potreban muzej, jedno mjesto gdje će se taj veliki opus predstaviti bez obzira na fondaciju, gdje će on negdje biti očuvan i prikazan. Ali to nije samo djelo, nisu to samo crteži i skulpture, to su skice, biblioteka, pisma".

Fedor Džamonja vjerovao je da treba ići jednim drugim putem, da taj projekt mora sam sebe financirati. Ideja mu je bila da kad se nađe privatni investitor, da se u poslovnu zgradu, banku, stambenu zgradu, s malim postotkom ubaci muzej. Njegov otac nije se slagao s njim, otkrio je, smatrajući da je država njemu dužna napraviti muzej zbog čega si je stvorio dosta neprijatelja.

O ostavštini Dušana Džamonje vrlo se predano brinuo dugi niz godina.

"To je više prokletstvo, iskreno, budući da on sam još za života nije uspio toliko toga srediti. Bila mu je velika želja muzej, dobio je puno obećanja, no ništa se nije ostvarilo. Sve ove godine, nakon njegove smrti jako je puno privatne energije potrošeno i privatnih sredstava da se sve to iz kaosa dovede u red, da znamo čime baratamo, da znamo koliko je to velik i važan opus. Tek kad sam se s time počeo baviti na taj način, kad sam radio njegovu monografiju, onda sam vidio šta je to i da se stvarno s time netko treba ozbiljno baviti", rekao je.

U njegovom pak vlastitom umjetničkom radu glavna tema bio mu je pejzaž. Smatrao se slikarom koji se izražava kroz medij fotografije. Naročito je volio snimati lopoče, koji su motivi na mnogim njegovim radovima te svojevrsna posveta Monetu.

Posebnu temu u njegovom fotografskom opusu čine oluje koje je snimao svake godine u Vrsaru u koji se 2020. preselio za stalno, u kuću koju je sagradio njegov otac, okruženu impresivnim parkom skulptura.

Fedor Džamonja: "Polje lopoča"

Otac ga, kako je ispričao, u početku nije podržavao u njegovoj strasti prema fotografiji.

"Kad sam izrazio želju da idem studirati fotografiju otvoreno mi je rekao da mi to neće financirati, da od toga nema kruha. Bio je donekle u pravu", prisjetio se Fedor Džamonja. Poslušao ga je i upisao arhitekturu, no ljubav prema fotografiji bila je jača. Gledajući fotografe poput Gattina i Karolyja kako snimaju radove njegovog oca, ispričao je, postajao je sve više opčinjen tim medijem. Počeo je fotografirati očeve radove te iako prvo nije podržavao tu njegovu strast imali su kasnije lijepu suradnju. Dapače, prepustio je kompletno njemu da fotografira sav njegov opus.

Bila je, kako je otkrio, prednost odrastati uz Dušana Džamonju, no postojala je u svemu i druga ne tako dobra strana.

"Hoćeš-nećeš ljudi te gledaju kao sina poznatog oca i uz sve prijatelje i pozitivne stvari naslijediš i sve neprijatelje. Netko ti je neprijatelj, a da ga ni ne poznaš, već ti je unaprijed neprijatelj", rekao je Fedor Džamonja.

Osobno nije se smatrao zakinutim u svojoj umjetničkoj karijeri zbog toga što mu je otac bio toliko slavan. Da se bavio kiparstvom, priznao je, o tome bi se već moglo razgovarati.

"Zato sam se bavio sa svim ostalim osim s kiparstvom. No probao sam i to, radio sam skulpture na kubističkom tragu, posve apstraktne, ali nisam dalje to razvijao. Duško mi je čak rekao da su mi radovi dobri. No, zaključio sam da ne bi bilo dobro da smo dva kipara u obitelji".