Umro je poznati hrvatski umjetnik: slikao je portret predsjednika Sabora, ali i šokantne prizore s ulica

Akademski slikar Rudolf Labaš preminuo je u 84. godini. Rođen je u Starom Golubovcu u Krapinsko-zagorskoj županiji, 1959. završio je geodetsku tehničku školu u Zagrebu, a formalno likovno obrazovanje stekao je 1965. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (Ivo Režek, Vjekoslav Parać), na kojoj je od 1978. do 2011. godine i predavao.

Tijekom studija boravio je i u Frankfurtu na Majni te u Parizu, a od 1969. godine djelovao je kao samostalni umjetnik. Od 1971. do 1981. godine bio je zaposlen kao slikar izvođač na RTV-u Zagreb. Godine 1979. zaposlio se na Akademiji kao asistent, a 1981. godine postao je docent. Od 1986. godine bio je izvanredni profesor, a od 1992. redoviti.

Tijekom sedamdesetih (1971. - 1978.) član je skupine Biafra, a svoj izraz gradio je u okviru angažirane figuracije.

"Mjesto Rudolfa Labaša od vremena prve biafranske izložbe do danas ostalo je, kao i većine istomišljenika u grupi, bitno određeno odnosom spram figuracije i kritičko-polemički nabijene poruke. Riječ je o, sada već usvojenoj, terminološkoj odrednici sardoničke figuracije - oblicima ekspresivne i naturalistički pojačane oblikovne geste, a na idejnom planu bitno kritičkom odnosu prema tradiciji samodovoljne umjetnosti, s pojačavanjem onih plastičnih momenata koji ističu estetiku ružnoga i odbačenog. Labaševa nedvosmislena opredijeljenost za svijet trauma, psihološke i fizičke dekompenzacije, za makabričku insolaciju ljudskog pakla, ne napušta u osnovi biafransku tradiciju. Ekstremni šok, scene uličnih smrti, infernalne slike s dna egzistencije, pretaču se u Labaševim radovima u globalnu metaforu svijeta kao prostora ugroženosti, velike ludnice na otvorenom, ali i u neiscrpno skladište umjetničkih emocija i etičkih poticaja...", napisao je 1987. povjesničar umjetnosti Vinko Srhoj.

Kako piše u Hrvatskom biografskom leksikonu, u osamdesetima u njegovu stvaralaštvu prevladava "crtež istodobno skicozan i posvećen pojedinostima, a označuje ga snažno pokrenuta linija te često naglašen erotizam (ciklusi crteža u tušu Spomen na Firenzu, 1980; Tjelopisi, 1983). I dalje angažirano progovara o stanjima društva; na početku devedesetih stvara slike u akriliku na temu stradanja i boli, a biblijskim asocijacijama nastoji skrenuti pozornost na univerzalnost ljudske patnje (...) U kompozicije često umeće portrete drugih umjetnika i javnih osoba; 1997. slika ciklus Lica, psihološki nijansirane klasične portrete iznimne sugestivnosti (M. Krleža, F. Šovagović, T. Maroević, D. Ivanišević, M. Kraljević, F. Kafka), koje katkad prikazuje unutar složenih enigmatičnih kompozicija (...). Nadahnut djetinjstvom i zavičajem, stvara ciklus osebujne simbolične ikonografije U vrtlogu (2006. - 2007.). Bavio se i sakralnom tematikom (Križni put u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Širokom Brijegu, 1983.)...".

Autor je portreta akademika, književnika i predsjednika Sabora (od 1994. do 1995. godine) Nedjeljka Mihanovića te knjižnih ilustracija (B. Glumac, Ljubavna režanja, Zagreb 1978.; V. Koroman, Jezik na pašnjaku, Zagreb 1984.; Pet stoljeća hrvatske književnosti, 157/I-II, Zagreb 1987. - 1991.; Z. Duraković, Odsjaj tame, Zagreb 1997.), ilustracija u časopisima te poštanskih maraka. Oblikovao je i scenografije za Teatar &TD i HNK u Zagrebu, a kao slikar izvođač izradio je mnogobrojne kazališne scenografije za zagrebačka kazališta (HNK, Satiričko kazalište "Jazavac", Glumačka družina "Histrion") te svečane zastore za osječko i zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište.

Naime, godine 1994. u povodu 900. obljetnice grada Zagreba i Zagrebačke nadbiskupije darovan je Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu svečani zastor Četiri godišnja doba Ivana Lackovića Croate, kojega je izveo upravo Labaš.

Ispraćaj je u srijedu, u 15 sati, na groblju u Gračanima.