Slavni talijanski fotograf Oliviero Toscani, najpoznatiji po kontroverznim reklamama za Benetton, preminuo je u 82. godini.
Vijest o Toscanijevoj smrti objavila je obitelj kratkim priopćenjem za javnost.
„S ogromnom boli javljamo vijest da je danas, 13. siječnja 2025., naš voljeni Oliviero krenuo na svoje sljedeće putovanje. Molimo za diskreciju i razumijevanje u ovom trenutku s kojim se želimo suočiti u intimi obitelji. Kirsti Toscani s Roccom, Lolom i Alijem”, stoji u poruci koju potpisuju Toscanijeva supruga Kirsti i djeca.
Toscani (rođen u Milanu 1942.) je priminuo u bolnici u gradu Cecina blizu Livorna u koju je stigao 10. siječnja zbog pogoršanja svog zdravstvenog stanja. Dvije je godine - kako je otkrio krajem kolovoza prošle godine u intervjuu za Corriere della Sera - bolovao od amiloidoze, rijetke i neizlječive bolesti, zbog koje je u godini dana smršavio 40 kilograma.
U tom je razgovoru ispričao mnoge stvari iz svog života, a prisjetio se i trenutka kada se suočio s teškom dijagnozom.
Kako je rekao, prvi simptomi pojavili su mu se godinu dana prije, probudio se s natečenim nogama, počeo je imati problema s hodanjem. Liječnici su prvo mislili da se radi o problemu sa srcem i već je imao dogovorenu operaciju kada je otišao po drugo mišljenje. Dodatne pretrage pokazale da ima amiloidozu.
"U praksi se proteini talože na određenim vitalnim točkama i blokiraju tijelo. I umreš. Nema lijeka."
Pa iako su mu liječnici rekli da nema izgleda za ozdravljenje nije bio digao ruke, odlučio se pokušati liječiti i pristao podvrgnuti se jednom eksperimentalnom tretmanu.
"Ja sam pokusni kunić. U listopadu sam dobio i virusnu upalu pluća i Covid. Mislim da sam čak bio mrtav, nekoliko minuta: sjećam se apstraktne slike s pomalo psihodeličnim bojama. U godinu dana izgubio sam 40 kilograma. Ne mogu više ni piti vino: lijekovi mijenjaju okus."
Rekao je i da je počeo živjeti drugi život, da ga je cijela situacija s bolešću iznenadila.
"Dolazim iz generacije Boba Dylana, u kojoj smo bili vječno mladi, pomisao na starenje jednostavno nije postojala. Do pred malo radio sam kao da mi je 30 godina. Onda sam se jednog jutra probudio i odjednom sam imao 80"
U svojoj autobiografiji "Ne ho fatte di tutti i colori" ("Radio sam svašta") koju je objavio prije tri godine napisao je kako u tragediji ima ljepote.
No nakon što se suočio s teškom bolešću i smrću, priznao je u razgovoru za Corriere, da ga ta misao nasmijava.
"Ljepota je u tome što nikada nisam mislio da ću se naći u ovoj situaciji, to je nova situacija s kojom se treba suočiti. Ljepota je u tome što vas više ne zanimaju domovina, obitelj i imovina."
Na pitanje po kojoj fotografiji želi da ga pamte odgovorio je kako nema jednu posebno nego "za cjelinu, za predanost". Rekao je i kako više ne želi fotografirati, kako se riješio svega kao i da se ne boji smrti.
"Ne, ne bojim se. Sve dok ne boli. Previše sam i predobro živio, jako sam razmažen. Nikada nisam imao gazdu, plaću, uvijek sam bio slobodan."
U razgovoru se Toscani dotakao i svog rada za Benetton za koji je osmislio reklame koje su svojedobno podigle popriličnu prašinu poput onih koje prikazuju časnu i svećenika kako se ljube, muškarca s AIDS-om na samrtnoj postelji okruženog članovima obitelji, tri ljudska srca na kojima su ispisane riječi ‘bijeli‘, ‘crni‘ i ‘žuti‘, tek rođenu bebu s koje još nije odrezana pupčana vrpca.
Više od svih navedenih odjeknula je, međutim, Benettonova proljetno-ljetna kampanja za 1994. godinu na kojoj su majica i hlače prekrivene krvlju i s rupama od metaka vojnika ubijenog u ratu u BiH.
Oglas s odjećom ubijenog vojnika izazvao je neviđene reakcije diljem svijeta, napadnuti su Benettonovi dućani, neke su ga novine odbile objaviti ga poput Los Angeles Timesa i Le Mondea, oglasio se i Vatikan optuživši tvrtku da prakticira "slikovni terorizam" a postavilo se i pitanje čiju je to odjeću prikazao Toscani. Na Toscanijevoj reklami pri vrhu je, naime, citirano pismo oca tridesetogodišnjeg bosanskog Hrvata Marinka Gagre poginulog u ratu u kojem piše: "Ja, Gojko Gagro, otac Marinka Gagra ... volio bih da se ime moga sina i sve što ostane od njega koristi u ime mira protiv rata."
Međutim, kada je Gojko Gagro vidio oglas kontaktirao je novine koje su ga objavile te rekao da je istina da je dao Crvenom križu fotografije svog sina i to pismo, ali ne i krvavu odjeću. Tvrdio je da je odjeća njegova sina spaljena u bolnici kao i da je bio upucan u glavu, a ne u prsa kako se da naslutiti iz Benettonove reklame.
No kap koja je prelila definitivno čašu i zbog koje je Benetton na koncu 2000. prekinuo suradnju s Toscanijem, započetu 1982. godine, bila je kampanja "Mi, u redu za smrt", koja je pokazivala portrete ubojica osuđenih na smrt s ciljem da pokrene raspravu oko podrške toj vrsti kazne u SAD-u. Ta je reklama izazvala veliki bijes obitelji žrtava ubojica u Americi, Benetton im se ispričao, platio odštetu, ali nisu povukli oglas. Toscani je pak ostao bez budućih angažmana u tvrtci.
U intervjuu za Corriere della Sera Toscani je rekao kako u početku u Benettonu nisu bili sretni s idejama koje im je ponudio. No, šansu mu je dao veliki gazda Luciano,
«Kada sam radio u Benettonu, pravi neprijatelji bili su mi menadžeri. Osim Luciana, svi su me mrzili".
S Lucianom Benettonom ostao je svo vrijeme veliki prijatelj, čuli su se dva puta tjedno, ali nije želio, rekao je Toscani, da ga posjeti.
"Kada sam mu rekao da imam rijetku bolest, odgovorio mi je: "Oliviero, rođen si s rijetkom bolešću!"».
Prisjetio se i svog oca, glasovitog fotoreportera Fedelea Toscanija.
"U to vrijeme nije bilo TV-a, postojao je Corriere della Sera, gdje je on radio". Nije krenuo očevim stopama, ispričao je, jer, kada je završio školu, 1965. godine, shvatio je "da je s reportažnom fotografijom gotovo i da se rađa ona profinjenija u modnim i dizajnerskim časopisima."
Toscani je tijekom svoje karijere upoznao brojne poznate ličnosti poput Fidela Castra kojemu je poklonio brdski bicikl: "Luciano i ja otišli smo ga posjetiti i predložio sam mu da mu donesemo jedan. Pitao nas je zašto, a ja sam odgovorio: ‘Da otiđete u planine napraviti revoluciju‘. Bio je karizmatičan." Monicu Bellucci odveo je u Pariz kada joj je bilo 17 godina, a legendarnoj urednici Voguea Anni Wintour rekao da potraži dobrog psihijatra.
"Onda me jednog dana nazvala i rekla: ‘Znaš li da sam našla psihijatra i da se udajem za njega?‘. I pozvala me na večeru s njima".
Na kraju intervjua rekao je kako ne želi sprovod.
"Neka me spale i gotovo. Uvijek sam bio svjetovnjak, djecu nisam ni krstio. Živjeti također znači umrijeti, ali nitko ne govori o smrti. Živimo varajući sami sebe, gubimo vrijeme."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....