IZLOŽBA GODINE

VIZUALNA UMJETNOST U KRALJEVINI JUGOSLAVIJI Raspad prve Jugoslavije viđen očima Amerikanca Louisa Adamiča

slika Romana Petrovića (lijevo), Louis Adamič na slici Petra Dobrovića (u sredini), slika Marijana Detonija (desno)
Kad se vratio u Ameriku, Adamič je napisao knjigu. Vidio je ono što su vidjeli i jugoslavenski umjetnici - zemlju na rubu, zemlju kontrasta s osjećajem skorog završetka

U veljači 1934. godine u više se jugoslavenskih novina mogao pročitati intervju s novinarom iz Splita koji je tvrdio kako je Louis Adamič tijekom svojeg boravka u Jugoslaviji gledao sela sretnih seljaka koji ne skrivaju entuzijazam prema kralju Aleksandru i njegovoj vladavini. Intervju je objavila državna agencija Avala, a prenijele su ga režimske novine. Neimenovani novinar nije postojao. Fake news nije bio stran režimu kralja Aleksandra Karađorđevića.

Zabranjena knjiga

Karizmatična i kontroverzna ličnost Louisa Adamiča, pisca i novinara, provlači se čitavom izložbom “Na rubu. Vizualna umjetnost u Kraljevini Jugoslaviji 1929. - 1941. godine” otvorenoj u Modernoj galeriji u Ljubljani. Adamič je pisao knjigu “The Native’s Return” o situaciji u tadašnjoj Jugoslaviji iz perspektive čovjeka rođenog u ovoj zemlji, no koji je već dulje vrijeme živio u Americi.

Njegova je knjiga bila bestseler u Americi. Bila je to najutjecajnija knjiga o Jugoslaviji u to doba, više puta rasprodana i ponovo tiskana, a poznati kritičar John Chamberlain u The New York Timesu napisao je kako je riječ o knjizi za koju si “nitko ne može priuštiti da je ne pročita”. U Jugoslaviji je, pak, bila zabranjena, za posjedovanje i čitanje, ako bi je pronašli kod vas, mogli ste dobiti dvije godine zatvora, a za njezinu distribuciju i do deset.

Izložba “Na rubu. Vizualna umjetnost u Kraljevini Jugoslaviji 1929. - 1941. godine” na kojoj su njezini autori radili posljednjih pet godina prati razdoblje od početka diktature, 6. siječnja, do početka Drugog svjetskog rata na jugoslavenskom tlu. Mogu se pogledati slike, skulpture, grafike, crteži, fotografije te film, djela više od sto trideset umjetnika iz pedesetak javnih i privatnih kolekcija iz zemalja bivše Jugoslavije. To je ujedno i prva ovako opširna izložba na temu Kraljevine Jugoslavije.

slika Marijana Detonija

Glavni kustos izložbe Marko Jenko odmah će pojasniti da klasični povjesničarsko-umjetnički pristup u kontekstu koji se obrađuje nije, naprosto, dovoljan.

Zdenka Badovinac, ravnateljica Moderne galerije Ljubljana, upozorava na nekoliko važnih aspekata vezanih uz temu kojom se bave. Jedna je važnost teme u današnjem revizionizmu: “Tridesete godine, koje su fokusu naše izložbe, prizivaju usporedbe s današnjom političkom i socijalnom situacijom. No, uspoređivati današnje vrijeme na globalnoj razini s političkim mrakom dvadesetih i tridesetih godina može navesti na krivi trag i zapravo služiti interesu političara”. Drugim riječima, pridonijeti porastu populizma.

Jedno od temeljnih pitanja, dakle, koje se postavlja izložbom jest: “Što je Louis Adamič vidio?”. Adamič, zelenooki muškarac u narančastom odijelu, s narančastom kravatom i u žutoj košulji, kako je prikazan na slici srpskog slikara Petra Dobrovića, a koja se može također pogledati na izložbi, put je započeo u travnju 1932. godine, kada se sa suprugom Stellom ukrcao na brod Saturnia u New Yorku, da bi u svibnju stigli na dalmatinsku obalu

Adamič je, podsjetimo ukratko, rođen u siromašnoj seljačkoj obitelji u Sloveniji s trinaestoro djece i nakon tri završena razreda gimnazije seli se u Ameriku. Na početku je živio u San Pedru gdje se uzdržavao kao fizički radnik, malo-pomalo postaje dopisnik, pisac, prevoditelj i seli se u New York gdje piše na četiri jezika. Tamo je osvojio i Guggenheimovu stipendiju u iznosu od u to doba popriličnih 2500 dolara i odlučio ju je iskoristiti tako da se vrati u domovinu i napiše knjigu. Iz Guggenheima nisu imali ništa protiv, jedina je zabrana ove stipendije bila da se ne smije koristiti u političke svrhe.

Za ovu je izložbu važno i da se Adamič tijekom svojeg boravka susretao s mnogim intelektualcima, na Bledu je boravio s grupom mladih novinara i književnika, novinari iz Beograda, Sarajeva i Zagreba su ga posjećivali na dnevnoj bazi, u Dubrovniku ga je slikao Petar Dobrović, a u ovom se gradu sprijateljio i sa slikarom Maksimilijanom Vankom s kojim će postati dobar prijatelj. U Zagrebu, u kafiću u Ilici susreo se s Ivanom Meštrovićem, kasnije je upoznao Milku Trninu i Miroslava Krležu, za kojeg je napisao da je jedan od najmoćnijih književnika na svijetu.

slika Ljube Babića

Velike počasti

Svugdje gdje bi se pojavio dočekivali su ga s velikim počastima, a sam je napisao kako mu se čini da je slika o njegovu uspjehu u Americi u Jugoslaviji pomalo preuveličana. Na izložbi u Ljubljani uspjeli su rekonstruirati, putem onodobnog tiska, među ostalim, gdje se sve kretao, što nije bilo lako, jer je često mijenjao planove. Treba reći da se susreo i s kraljem Aleksandrom, u Zagrebu, na dvadesetak minuta, no brzo se nakon tog susreta odlučio vratiti u Ameriku.

Imao je, naime, osjećaj da ga prate tajne službe, i kako se kasnije pokazalo, bio je u pravu. Kasnije je napisao da je Aleksandar uživio bio “šarmantan čovjek poput mnogih autokrata i tirana”. Knjiga, kako su tvrdili kroničari, nije bila sasvim pouzdana u smislu podataka, no sam je Adamič namjerno svoj putopis pretvorio u osobnu priču, punu, kako je rekao, “toplih ljudskih detalja jer vjerujem da se takav način pisanja najviše čita”. Vjerovao je da će knjigom privući na desetke tisuća turista. Zato je za knjigu i lobirao posvuda, bavio se PR-om, očito vrlo uspješno jer su svi o knjizi pisali.

No, slika koju je opisao u svojoj knjizi nije bila nimalo laskava. Adamič je vidio ono i što se jasno moglo jasno očitati u umjetnosti, posebno u umjetnosti okrenutoj socijalnim pitanjima, zemlju na rubu, zemlju kontrasta, uhvaćenu između novog i starog s osjećajem skorog završetka. Zemlju na rubu, kako je, uostalom, i naziv izložbe. Pisao je kako su tisuće ljudi bile u zatvoru jer su vjerovali u demokraciju, slobodu, ekonomsku pravdu, da je svaki grad bio preplavljen tajnim agentima, svi urednici novina i knjiga bili su pod strogom cenzorom, a javna okupljanja, osim onih koje je nametala diktatura, bila zabranjena, da je susretao ljude koji su šaptali pa čak i kad bi ga pitali za svakodnevne teme, kao što su kakav je bio put ili što misle o proljeću u Sloveniji.

Upravo te socijalne teme, tu bijedu, tugu i jad, slikali su mnogi umjetnici. Našoj je publici jedan od najpoznatijih radova, a može se vidjeti i na izložbi, zasigurno “Prehrana” Marijana Detonija, iz 1935. godine, koja pokazuje mnoštvo izgladnjelih ljudi kako čekaju na red u pučkoj kuhinji, sliku bijede pokazuje i slika “Poplava” Krste Hegedušića u naivnom stilu, ofucane cipele što je motiv slike Đure Tiljka i slično. Vizualno su među najupečatljivijim radovima “Djeca ulice” bosanskog umjetnika Romana Petrovića iz 1933. godine, o kojima piše Ivana Udovičić.

Centralna je slika izložbe, ipak, “Uredništvo časopisa Danas” Petra Dobrovića. Na djelu čije su dimenzije 175 puta 282 centimetra, i koja je nastala 1935. na 1936. godinu, u prvom planu se vidi Miroslav Krleža koji predsjeda sastankom, u pozadini je sam slikar, a na slici su još Vaso Srzentić, Veselin Masleša, Milan Bogdanović te Marko Ristić. Ova je slika, navodi kustos Marko Jenko, ključ za čitavu izložbu. Odnosno, kako pita: “Što svjedoči bolje o socijalnim i društvenim problemima i o umjetnosti u Kraljevini od takozvanog konflikta na ljevici?”.

Krleža je, naime, poveznica s Krstom Hegedušićem i grupom Zemlja, preko mape Podravski motivi, a Ristić je jedan od ključnih članova beogradskih nadrealista. “Ta je poveznica s nadrealistima ključna”, tumači, dalje, kustos Marko Jenko, “konflikt na ljevici započeo je s njima”. Upravo se ta suprotnost u pristupu umjetnosti, taj konflikt, ogleda u prvoj prostoriji izložbe.

Hrvatskim se umjetničkim segmentom bavi Petar Prelog, koji također piše o različitim pristupima umjetnosti koji su se u to doba pojavili. Prelog opširno piše i o grupi Zemlja, podsjetimo kako ćemo veliku izložbu o ovoj grupi imati prilike vidjeti krajem godine u Klovićevim dvorima. Ovaj povjesničar umjetnosti tako tumači:

“Kritička pozicija Udruženja umjetnika Zemlja bila je jasno ideološki određena: radilo se o kritici suvremenoga društva s pozicije lijevoga političkog usmjerenja, određenog povezanošću pojedinih umjetnika s tada ilegalnim komunističkim pokretom. Kao glavni ideolog skupine nametnuo se Krsto Hegedušić. Upravo se ideologija, koja je kao osnovni motiv osnivanja ove umjetničke skupine trebala osigurati spomenutu unutarnju povezanost, često nalazila u središtu prijepora, što je s vremenom dovelo do sukoba i do razilaženja i među članstvom.

Srđan Vrančić / CROPIX
Petar Prelog

Nasilna smrt

Među mnogim su umjetnicima na izložbi djela Maksima Sedeja, Zorana Mušiča, Stane Kregara, Save Šumanovića, Vane Bora, Ljube Babića, Vladimira Becića, Jerolima Miše, Željka Hegedušića, Sergija Glumca, Ivana Meštrovića, Marijana Trepšea...

O filmu u Kraljevini Jugoslaviji piše Daniel Rafaelić, a o fotografiji Lovorka Magaš Bilandžić, koja se među ostalim bavi i temom jačanja reportažne fotografije.

Što se tiče samog Adamiča, za njegovu nasilnu smrt 1951., kada su mu bile pedeset i tri godine, nije utvrđeno je li riječ o zločinu ili samoubojstvu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 14:58