PIŠE TOMISLAV ČADEŽ

DNEVNIK SAMOIZOLIRANOG INTELEKTUALCA Kako je France Bevk, slovenska Zagorka, opisao slovenske epidemije

France Bevk

Slovenska književnost, poput naše, siromašna je “epidemijskim” djelima. Postoji jedno temeljno djelo iz povijesti medicine, “Kuga na Slovenskem” dr. Vladimira Travnera iz 1934. Dakako, kao i u nas, objavljuju se i danas radovi o povijesti raznih bolesti, ali nema novih sintetskih djela.

Travner opisuje “veliko umiranje” kroz stoljeća. Jezivo smrtonosne epidemije trajale su stoljećima. Kuga je primjerice teško poharala Kranj 1553., 1557., 1625., 1627. Škofju Loku opustošila je 1580. i 1582. Cijela bi sela pomrla na potezu od Štajerske do Tolmina. Stradavala je dakako Ljubljana, a često ponajviše Dolenjska, najbliža hrvatskim krajevima, odakle je kuga stizala pronašavši put iz dubina turske imperije.

Kugu u Černomlju potkraj 17. stoljeća plastično opisuje, dajući simptome, Janez Vajkard Valvasor, čuveni historiograf, u svojem enciklopedijskom, 15-sveščanom divot-djelu iz 1689. “Slava Vojvodine Kranjske”. Senjanin Pavao Ritter Vitezović bijaše mu jedan od glavnih suradnika. Piše kako bolesnika obuzme vrućica, kako žeđa, pada u bunilo…

Književna proizvodnja jest pak zbilja tanka. Pronašao sam svega jedan roman koji uzima u radnju kakvu epidemiju, dakako kugu: “Človek proti človeku” (Čovjek protiv čovjeka) Franceta Bevka iz 1930. Bevk (1890. – 1970.) pisao je mnogo, među ostalima i niz povijesnih romana, kakav je ovaj, koji stilom podsjeća na Mariju Jurić Zagorku. Radnja teče u 14. stoljeću, u Primorskoj, likova je mnogo, 60-ak, glavnih zapravo nema, više se fabulativnih linija plete, a jedan od likova, mladić Jerko, koji je na svojevrsnom pikarskom putovanju, razboli se od kuge. Bevk opisuje kraj oko njega (prijevod moj):

“Zemlja je bila puna grobova. Svećenika nije bilo, manjkalo je pogrebnika. Iz Čedada (Cividalea, op. prev.), iz Udina vozili su umrle u zajedničke grobnice izvan gradskih zidina. Po selima su neke kuće zapalili, izgorjele su skupa s kužnim leševima. Druge su pokopali tamo gdje su ih našli. Grobovi u vrtovima, grobovi u poljima i na gmajnama. Na neke je grobove milosrdna ruka usadila križ, a drugi su bili tek hrpice smeđeg blata. Tek možda koji kamen na njima, da leševe ne iskopaju životinje. Ni cvjetića na grobovima. Došlo je vrijeme trnja i nevolja. Gotovo ni na jednom grobu nije bilo čovjeka koji bi plakao i molio za dušu pokojnika.”

Strah od kuge bijaše, sve do današnjih dana, zapravo jedini razlog kroz stoljeća da se zatvori granica između hrvatskih i slovenskih zemalja. Zapravo, ako i postoji kakav, nazovimo ga tako, podsvjestan animozitet Slovenaca prema hrvatskoj strani, on je zacijelo, prije svega, prežitak stoljetnog straha od kuge.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 11:22