PIŠE NENAD POLIMAC

61. PULA Strasti malo, a političke korektnosti ipak previše

‘Most na kraju svijeta’ Ištvančić je snimio po scenariju Josipa Mlakića, koji ne izbjegava vruće teme pa film započinje vrlo provokativno

Rijetkost je da film već na jutarnjoj novinarskoj projekciji izmami pljesak, no to se posrećilo tragikomediji Darka Lungolova “Spomenik Michaelu Jacksonu”.

Međunarodna produkcija sa srpskom etiketom, u kojoj je Hrvatska manjinski koproducent, drugo je cjelovečernje ostvarenje filmaša čiji je prvijenac “Tamo i ovdje” nagrađen na njujorškom Tribeca Film Festivalu.

I ovaj je film pravljen za stranu - uglavnom festivalsku - publiku, ali bi mogao solidno proći i u kinima u regiji.

Turistička atrakcija

Radnja se s razlogom odigrava 2009. negdje u unutrašnjosti Srbije, tada je, naime, Michael Jackson još bio živ i upravo je objavio planove za svjetsku turneju, što je povod protagonistu filma ( Boris Milivojević), lokalnom brici kojega je napustila supruga ( Natašu Tapušković prije smo znali kao Natašu Šolak), da ostvari neobičnu zamisao: umjesto upravo skinutog spomenika palim partizanskim borcima predlaže mjesnoj zajednici da na to postolje postave kralja popa izlivenog u bronci i postanu svjetska turistička atrakcije.

Korumpirana vlast

Uobičajeni sastojci za takvu vrste priče su tu, od korumpiranih vlasti i pohlepnih tajkuna do mladih nacionalista kojima drugi manipuliraju, ima i jugonostalgije (već nakon špice s tranzistora odjekuju splitski Đavoli, a dvoje protagonista kasnije se prisjećaju nekadašnjeg romantičnog provoda u Dalmaciji), recikliranja tuđih dosjetki ( Zoran Predin pjeva “Bilećanku” iz “Parade”), no u cjelini je to dopadljivo djelce, u kojem dobri glumci uspijevaju udahnuti dosta uvjerljivosti razmjerno plošnim likovima.

S više strasti, a manje političke korektnosti mogao je to biti puno bolji film.

“Spomenik Michaelu Jacksonu” solidno je napunio Arenu, usprkos lošem vremenu.

Nakon “Šegrta Hlapića” prikazan je i drugi film Hrvatskog audiovizualnog centra na ovogodišnjem festivalu. “Most na kraju svijeta”, drugi film Branka Ištvančića nakon dječjeg hita “Duh u močvari”, snimljen je po originalnom scenariju poznatog književnika Josipa Mlakića, koji ne izbjegava vruće teme.

Prva velika uloga

Film započinje vrlo provokativno, odigrava se u selu u kojem su protjerani Hrvati iz Bosne zauzeli kuće hrvatskih Srba, u međuvremenu također protjeranih.

Rat je upravo završio i pročula se vijest da se Srbi vraćaju kako bi pogledali svoje nekadašnje domove: atmosfera je naelektrizirana, a nakon nekoliko mitraljeskih rafala došljaci se vraćaju autobusom kojim su se i dovezli.

Priča se nakon toga pretvara u klasičan film detekcije: iz susjednog sela nestao je starac i policijski inspektor ( Aleksandaru Bogdanoviću ovo je prva velika uloga) iz mjesta u kojem je počela radnja dobije zadatak da istraži slučaj.

Nakon dugotrajnih ispitivanja (u doslovnom smislu, jer ima scena koje vrsni filmovi tog žanra obično preskaču) malo-pomalo uspije razabrati što se dogodilo, i to je okosnica fabule, dok međunacionalna trvenja predstavljaju tek uzgredni kolorit. Film ne izgleda loše (direktor fotografije je veteran Branko Cahun), obiluje zanimljivim lokacijama, glumačka je ekipa uglavnom solidna, a osobito je dobra glazba Dalibora Grubačevića, snimljena s pravim orkestrom (post produkcija je obavljena u Londonu).

Vješto napisan

Mlakićev je scenarij vješto napisan, s poprilično slojevitim likovima i situacijama, međutim, glavni je problem što se Ištvančićeva režija doima kao kad netko ploču sa 45 okretaja svira na 33.

Previše je ugođajnih scena koje su se spretnije trebale preplesti s naracijom. Redatelju na dušu vjerojatno idu i neki nedovoljno uobličeni dramski rukavci, jer je bio suradnik na scenariju. Poput “Spomenika Michaelu Jacksonu”, i ovo je mogao biti znatno bolji film.

Mudro je da su Peruzović i Zajec išli u kino Valli

Film “Trebalo bi prošetati psa” prikazan je u kinu Valli. Odluka je mudra jer ta ekranizacija kazališnog komada Tomislava Zajeca nesigurno vrluda između teatra i tv drame.

Zajec je sam napisao scenarij za ovu filmsku adaptaciju, novine su što su muški i ženski lik dobili imena, što se nevidljivi pas iz predstave konačno vidi, kao i kiša koja pada od početka do kraja filma, a dodano je i nekoliko ambijenata. Vlatko Dulić jedini je ponovio svoju ulogu iz predstave pred kamerama, umirovljenog prevoditelja akademika, koji gunđa na sve i svakoga, on je i najbolji u vrlo maloj glumačkoj ekipi, no redatelj debitant Filip Peruzović nepotrebno se poigravao fabulom, sugerirajući da štošta od onoga na ekranu nije stvarnost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 07:26