Slovak Peter Kerekes (1973.) jedan je od zanimljivijih istočnoeuropskih dokumentarista koji su se posljednjih desetljeća pojavili na sceni. Taj je ugled Kerekes izgradio dvama duhovitim, po pristupu neočekivanim političkim dokumentarcima.
Prvi od njih, "Kuhanje povijesti" (2009.), bavio se povijesti ratovanja u 20. stoljeću kroz portrete ratnih kuhara. Od srpskog i hrvatskih kuhara iz ratova 90-ih, pa do francuskog kuhara iz alžirskog rata, Kerekes je kroz povijest graha, čušpajza i grenadir marša ispisao kroniku sto godina ratnih mentaliteta i militarističkih ideologija. Nedugo potom Kerekes je snimio film "Baršunasti teroristi" (2013.) u kojem se zafrkavao s vlastitom domovinom. Predstavio je publici smiješno-tužne sudbine Slovaka koji su nakanili potkopavati sovjetsko-čehoslovački režim, ali su radili tako smiješno naivno da njihove sudbine više pobuđuju sažaljivi smijeh nego herojski patos. S tim filmovima Kerekes je izgradio reputaciju humorista, ali i pronicljivog političkog filmaša.
Ovog petka Kerekes je u zagrebačkom Dokukinu predstavio svoj najnoviji film, nastao u hrvatskoj koprodukciji. Film o kojem je riječ nosi naslov "Pod sretnom zvijezdom", a premijeru je imao lani u popratnom programu Venecije. "Pod sretnom zvijezdom" odmiče se od njegovih najpoznatijih naslova. U filmu nema povijesti, nema politike, nema istočne Europe. No, nešto od "starog" Kerekesa je ostalo - a to je humor.
U novom filmu slovački redatelj s kamerom odlazi u Italiju, u pogranični gradić u Furlaniji. Prati Lucianu, sredovječnu ženu podrijetlom iz Napulja, koja u furlanskoj varošici radi kao astrologinja. Mušterije pohode njezinu ordinaciju koja nalikuje uredu odvjetnika ili liječnika. Luciana ih sluša, savjetuje o problemima. Čita im sudbinu, a to radi nosa zabodenog u monitor pun astralnih karata, ascendenata i tablica brojki. Imate osjećaj kao da ste u uredu arhitekta ili knjigovođe.
Lucianine mušterije lokalni su ljudi svake fele. Jedan od klijenata je sredovječni samac koji vodi pogrebni ured, tu su i dvije blizanke, od kojih bi jedna drugoj htjela naći dragana, mesarova žena koja je zaštekala u braku bez ljubavi. Među inima je i postarija, otmjena gospođa koja vuče obiteljsko podrijetlo s Cresa. Luciana ih sluša i savjetuje. Dok je slušate shvatite da je ona naprosto darovita psihologinja amaterka. Udubljuje se u tuđe probleme, pronicljivo iščitava karaktere, zapaža dinamiku u odnosima i daje self-help savjete koji imaju zrno razbora. Da pred njom na stolu ne stoje listine sa sazviježđima, rekli biste da je profesionalni terapeut.
Lucianina "terapija", međutim, ima i svoju self-help specifičnost. Ona klijentima savjetuje "novo rođenje": na vlastiti rođendan moraju otputovati od kuće, uspostaviti kontakt s "novim ja" i nanovo se roditi. Muljatorski aspekt Lucianine terapije je u tome što odredište novog rođenja tobože biraju zvijezde. Ta su odredišta neki put predvidiva: esulskoj gospođi naredi da u studenome otputuje na Cres. Neki su put bizarno nepredvidiva: recimo, Bejrut, Aljaska ili Kina. Kad mušterije ne mogu doista otputovati, moraju destinaciju koju su "odabrale zvijezde" rekreirati kod kuće: tako "putnica" na Aljasku u kuću donese krpenog bijelog medvjeda u punoj veličini i natjera kćer da uroni tabane u lavor pun leda.
Kerekesov je dramaturški pristup da istodobno prati vračaru Lucianu, te njezine mušterije koje putuju (ili "putuju"). Dvije sestre blizanke prati u Libanon. Esulsku gospođu prati po zimskom Cresu. Tamo je privede i policija jer se kupala u jezeru-vodospremi. Dok je vode u postaju, otočni policajci komentiraju kako mora biti dementna kad se u studenom kupa u jezeru. Ona šuti. A što bi rekla? Kako će im objasniti da je upravo provodila - obred novog rođenja?
I u ranijim filmovima Kerekes je bio sklon igrano-dokumentarnom hibridu. Voli inscenirati, potiče likove da izvode pred kamerom ludosti, razbija dokumentarističku iluziju. I "Pod sretnom zvijezdom" kao dokumentarac podosta je "igran", pogotovo u dijelovima gdje Slovak Lucianine klijente nuka da rekreiraju njezine šašave zamisli. Film je - međutim - najbolji i najpotresniji kad se vrati čistom dokumentarizmu. To je onda kad prati svagdan malih, neuočljivih provincijalaca, običnih ljudi koji ni po čemu ne skreću pažnju na sebe. A opet - imaju u životu neku muku, strepnju ili žal zbog kojih se odlučuju pohoditi zvjezdoznanku. Te sudbine - sirove, neprerađene - najtopliji su dio filma, pa gledatelju katkad bude žao što ih Kerekes prekrije s puno (zabavnije) inscenacije. "Pod sretnom zvijezdom" nije film na razini Kerekesovih najboljih. Ali jest topao, tužan i istodobno smiješan.
Komentari
0