LABINA MITEVSKA

‘Bili smo u šoku kad nam je scenaristica ispričala svoju priču: upoznala je čovjeka koji je pucao u nju za vrijeme rata‘

Glumica Mitevska

 Promo/
Razgovor s poznatom glumicom i glavnom producenticom filma ‘Najsretniji čovjek na svijetu‘ koji je krenuo u kino distribuciju

Povodom projekcija na 70. izdanju Pula Film Festivala, razgovarali smo s Labinom Mitevskom (Sisters and brother Mitevski), poznatom makedonskom glumicom i glavnom producenticom filma "Najsretniji čovjek na svijetu" koji je od 13. srpnja krenuo u kino distribuciju diljem Hrvatske u Hrvatskoj mreži neovisnih kinoprikazivača i Cineplexx multipleksima. Labina u filmu glumi i jednu od važnijih uloga.

Film Teone Strugar Mitevske, koja s Elmom Tataragić potpisuje scenarij filma donosi priču o grupi ljudi koja odlazi na speed dating event tražeći ljubav ili samo bježeći od samoće. Glavna junakinja Asja ni ne sanja da će njena potraga za ljubavlju zapravo otvoriti neke rane iz prošlosti sa kojima sada mora raskrstiti. Spajaju je sa Zoranom, 43-godišnjim bankarom. Međutim, Zoran ne traži ljubav, već oprost. Sve se dešava tijekom jednom dana u Sarajevu danas. Jedan dio filma "Najsretniji čovjek na svijetu" je istinita priča. Priča o ženi koja sreće svoga neprijatelja.

Glavna ste producentica filma "Najsretniji čovjek na svijetu", a u filmu i glumite. Film je osvojio mnogobrojne međunarodne nagrade, bio je kandidatom Makedonije za Oscara, a ispraćen je ovacijama na svjetskoj premijeri u Veneciji. Domaća publika ga je doista prepoznala i osjetila. Da bi došlo do ovih nevjerojatnih uspjeha bio je potreban svojevrstan put od same ideje filma. Kako zvuči priča o nastanku ovog filma kada biste nam je baš Vi ispričali?

- Fim se rodio prije mnogo godina za vrijeme Sarajevo Film Festivala kada nam je jedno veče scenaristica i producentica Elma Tataragić ispričala svoju priču. Bili smo u šoku da je ona upoznala čovjeka koji je pucao u nju za vrijeme rata. Trebalo nam je par godina da u potpunosti proživimo tu nevjerojatnu priču, da je smjestimo u hotel Holiday inn na speedy meetings i da je u tom konceptu ponudimo Elmi i vidimo je li je ona spremna na taj način ispričati. Ona je odmah prihvatila koncept i tako je sve krenulo. Smatrali smo da smo vidjeli mnoštvo filmova o ratu, ali se jako malo njih bavi s time što se događa trideset godina nakon i prestaje li rat istinski kad prestane i pucanje. Kad smo počeli raditi na ovom filmu nismo ni sanjali da će se Ukrajina desiti i kad smo film završavali i kad se neman rata opet probudila u Europi, shvatili smo jos veću važnost ovog filma i koliko je neophodno suočavati se s posljedicama nasilja i samim nasiljem. Za vrieme snimanja imali smo tako nevjerojatno iskustvo, toliko duboko, toliko iskreno; upoznali smo nevjerojatne ljude, prije svega, a usput i vrhunske glumce iz Bosne i Hercegovine i "vašu" Kseniju Marinković. Čudno je da ponekad, kao što je s ovim filmom bio slučaj, sama atmosfera koja je vladala za vrieme snimanja, sve te suze, emocije i smijeh koje smo svakodnevno proživljavali, nekako je dalo naslutiti da će ovo biti izvrstan film. Za mene ovo je najbolji Teonin film. Ona se stalno bavi mračnim i teškim temama, ona stalno pronalazi načine da prikaže realnost s one druge strane gdje se mnogi autori plaše zavirti. Zato i volim njezine filmove, zato što su smjeli i iskreni. Ovaj film je, po nama, postigao ono što smo htjeli i jako smo ponosni na njega.

image

sestre mitevski

image

Najsretniji čovjek na svijetu

Promo/

Redateljica filma, Teona Strugar Mitevski je Vaša sestra, a brat Vuk Mitevski, scenograf filma. Možemo govoriti o pravim filmskim obiteljskim konstelacijama. Kako ste svo troje završili u svijetu umjetnosti i surađujete li puno?

- Vidite, nije nikako lako biti članom naše obitelji, a još i raditi s njom, to je ponekad čista grčka tragedija, a često i Aldomovar. S druge strane je jako zabavno. Ima tu svega; puno filozofiranja, puno pričanja, puno plakanja, puno puno besprijekornog rada, i puno kreacije kroz suradnju i stvaralačko konfrontiranje. Čista uživancija!

Nekako mi je bila manje zahtjevno kad sam bila glumica, sad u ulozi producentice se stalno stvaraju koalicije između Teone i Vuka. Kao da me stalno me nešto uvjeravaju da su nemoguće stvari moguće, i najgore je što su uglavnom u pravu. Mi živimo i dišemo ovaj život za našu umjetnost, i to nas čini sretnima koliko god na trenutke bilo teško i zahtjevno što nikad ne prestajemo razgovarati o projektima koje zajedno radimo. Sjećam se prvog kratkog filma kojeg smo zajedno smo radili "Veta", svaku večer poslije snimanja smo nas dvije išli kod naše majke i plakale, a ona nas je pitala pa zašto se bavite filmom kad je sve ovako teško. Nije sad ništa puno lakše, ali iskustvo nam je omogućilo da pretvaramo izazove u male pobjede i doista, kad se stišaju površinske reakcije i emocije, ostaje duboko zadovoljstvo i uzbuđenost za svaki novi projekt.

Regionalna kinematografija je desetljećima obilježena ratnom tematikom, no ovaj film donosi neki novi suvremeni smjer. Rat je samo motiv za dublju, slojevitiju i moćniju psihološku priču. Kako ste u potpunosti uspjeli izbjeći stigmu filma ratne tematike?

- Nekako iz iskustva s našim prethodnim filmom "Gospod postoji, ime mu je Petrunija" uspjeli smo postići nešto što nismo ni sanjali da je moguće. Uspjeli smo napraviti umjetničko djelo koje nas uspijeva apsurdom i humorom odvesti mnogo dalje nego što smo mogli očekivati, a ipak zadržati ozbiljni pristup teškoj tematici, u tom slučaju diskriminacije i seksizma. Pritom smo njegovali jedinstven i osoban Teonin filmski pečat i jezik. S ovim smo filmom pokušali nešto slično, a ipak drugačije. To se posebno odnosi na početak filma, ta apsurdna situacija i smiješna pitanja koja gledatelja opuste i omekšaju, da bi se rastvaranjem daljnje radnje publiku ostavilo bez daha. Za Teonu kao autora je najbitnije da motivira publiku na razmišljanje i kad film završi, kao što i ona sama dalje nastavlja istraživati tu temu koja ju je uzbudila, i uživati u dijalozima s publikom. Da najdirektnije odgovorim, zato što smo mi ljudi veoma fragilni, a i čvrsti kao kamenje. I zato što je ta borba u svima nama svakodnevna. Rat izobliči realnost i kukavice su heroji, a obični su ljudi - žrtve ustvari heroji. Žrtve su jake kao stijene, agresori krhki kao grančice, ali to nas čini ljudima.

Kako je ovaj film pronašao put do svih generacija?

- Zato što je iskren, zato što je iskreno ljudski, zato što ne zauzima strane, zato što priča o prošlosti u sadašnjosti i zato što je emotivan. Ovo je bio iznimno zahtjevan film za Teonu kao redateljicu. Sama činjenica da smo svaki dan imali toliki ansambl s preko dvadeset nevjerojatnih glumaca na snimanju je već velika stvar. I svi su glumili kao da baš njih snima kamera, kao da je svaka scena - njihova scena. Imali smo dugačke probe jer nas je Teona željela dovesti do savršenstva. Mislim da se sve to vidi u filmu i da su glumci prirodni i vjerodostojni. Dakle, nije dovoljno samo imati jaku priču i viziju, već i zanatsku sposobnost približiti publici ono što je ispod kože.

Kako je izgledalo Vaše odrastanje u Makedoniji? Gluma i produkcija - kako ste povezali ova dva moćna poziva. Makedonija danas i njezin odnos prema kulturi?

- Odrastala sam u jako liberalnoj obitelji i atmosferi gdje se jedino inzistiralo da mi kao djeca moramo čitati, pisati, crtati i najvažnije, puno razgovarati. Za nas je kultura stalno bila doručak, ručak i večera. Naši su nas roditelji učili da kad naučimo poštivati umjetnost, naučit ćemo i istinski uživati u životu bez razlike čime ćemo se baviti. A sve je to nekako različito kad gledam današnje roditelje. Za moju obitelj materijalno nije predstavljalo stvarnu vrijednost. Istinski je značilo biti unikatan, jedinstven, kreativan... Recimo, ja sam sa sedamnaest godina potpuno neočekivano dobila ulogu u legendarnom filmu "Prije kiše", a zapravo sam se prijavila da volontiram i nosim kave kako bih mogla prisustvovati snimanju. Ii onda mi se život promijenio. Kasnije još nisam bila apsolutno sigurna koju perspektivu mi pruža gluma pa sam studirala Povijest umjetnost i arheologiju. Nakon toga na Europskoj Filmskoj Akademiji u Danskoj film, a paralelno sam stalno glumila. Isto kao i sada. A onda sam sestri isproducirala prvi kratki film i onda sam odjednom odrasla. U Makedoniji se, nažalost, jako mali novac ulaže u kulturu. Međutim, kako vidimo ni u zemljama regije nije bolja situacija. Mislim da se na Balkanu općenito zabrinjavajuće malo ulaže u kulturu, a vrvimo umjetnicima koji imaju puno toga za reći. Mislim, nažalost, da ljudi koji odlučuju koliko će se novaca izdvojiti za kulturu, nisu svjesni da je kultura, poput sporta, iznimno važan čimbenik na osobnoj, društvenoj i civilizacijskoj razini. Obožavam svoj makedonski narod i osjećam ga kao jednim od najsrdačnijih naroda koje poznajem. No, isto ne mogu reći za ljude na vodećim pozicijama. Oni ne predstavljaju uzor i nisu primjer dostojanstva, poštenja, integriteta, solidarnosti i snage, društveni moral zapao je u stanje velike krize. Besperspektivnost tjera mlade ljude van iz zemlje. Nije nas ostalo mnogo koji i dalje vjerujemo u svoje snove.

image

Najsretniji čovjek na svijetu

La Biennale, Venezia/
image

Najsretniji čovjek na svijetu

Ivan Blazhev/

Pretpostavljam da pratite regionalnu kinematografiju. Tko Vam je u zadnjih nekoliko godina privukao pažnju svojim radom? Jesmo li u ovom trenutku konkurentni i prepoznati na međunarodnoj sceni? I koja je naša budućnost s obzirom na uvijek otežanu priču s financiranjem. Što Vam daje snagu da ne odustanete?

- Smatram da imamo iznimno zanimljive, smjele i beskompromisne generacije koje dolaze iz regije i tu uz teritorije bivše Jugoslavije uključujem i Bugarsku, Kosovo, Albaniju i Grčku. Mislim da se samo takva kinematografija i traži u svijetu danas, i moramo ciljati upravo k tome. Doista prenizak nivo, a često i užasno nizak nivo financiranja onemogućava filmskoj umjetnosti rast ili kontinuitet u rastu. Mi svi još uvijek imamo povremene uspjehe jer nam nije omogućen kontinuitet stvaranja. Ipak ne odustajem, jer to nije moj princip, ja se uvijek do kraja borim za ono u što vjerujem i okružena sam s puno takvih istih kolega. Prilično smo snalažljivi, žilavi i nekako znam da ćemo zaraditi svoje priznanje i izboriti se za povoljnije uvjete rada. U to vjerujem.

Što baš Vama u životu predstavlja filmska umjetnost? Inspiracije za stvaranje?

- Za mene je filmska umjetnost kraljica vizualnih umjetnosti, a to konkretno znači uvijek njegovati vrhunsku estetiku. A meni je u životu filmska umjetnost prilika da svoju građansku dužnost budnog promatrača i činioca koristim kao akciju za bolje sutra, borbu za bolji svijet. Mislim da je umjetnost koja nije angažirana i koja je tendenciozno apolitična ili politički impotentna – predstavlja promašaj. I malo me hvata strah kad vidim kod mladih u svijetu i kod nas izrazit porast egoizma, društvenu atomizaciju i nezainteresiranost za politički angažman. Odrasla sam kad se Jugoslavija raspadala i za mene je politička budnost, informiranost i pismenost neophodna komponenta našeg bivanja i umjetnost te polemike, dvojbe, stavove i kritike mora sadržati da bi bila relevantna. Estetizacija političkih ideja - možda to za mene predstavlja idealnu filmsku umjetnost.

Otkrijte nam neke buduće planove i projekte?

S Teonom već dulje vrijeme pripremam jedan veliki projekt. Razvijamo ga već godinama, od istraživanja, čitanja, snimanja, putovanja, intervjua, dokumentiranja, biranja suradnika, fondova... Nalazimo se u naprednoj razvojnoj fazi. Radni je naslov "Majka" i film je o prijelomnim danima u životu Majke Terezije u trenucima kad oblači svoj jednostavvni bijeli sari i izlazi živjeti s najsiromašnijima od siromašnih. Prije deset godina smo snimili dokumentarni film o njoj i od tada razvijamo scenarij s jednim od vodećih makedonskih pisaca Gočetom Smilevskim i naravno, scenaristicom Elmom Tataragić. Riječ je o dubinskoj psihološkoj studiji o ljudskim i teološkim unutrašnjim prelamanjima jedne žene-svetice u periodu najvećeg prijeloma u dvadesetom stoljeću.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 03:00