Biti najgori, i to je ideal!: Možda upravo tupost lansira ovu pjesmu u finale

Dora, izbor hrvatske pjesme za Pjesmu Eurovizije, HTV 1, nedjelja, 2. ožujka u 20.10 sati

Ocjena: 2 zvjezdice

Važno je na našoj estradi zvati se Marko i već je uspjeh nadomak: lani Marko na Euroviziju, sad Marko na Euroviziju, koji je pobijedio kao jedan od tri Marka, a može i Marko Perković Thompson. Najmanje šanse, pak, imaš ako se zoveš Natalija, u svim varijantama pomodnim: Natali, Natalie, Natallie. Natalia jest na latinskome Božić, a ruska umanjenica glasi Nataša, našem uhu najbliže pa se zato vjerojatno i izbjegava na estradi jer ne zvuči dovoljno pompozno. Marko je, pak, od latinskoga Marcus, znači boga rata Marsa, i moglo bi mu se pripisati značenje "ratnik", "vođa". Toliko je ovogodišnja Dora, pogotovo finale, dosadna priredba da mi uglavnom ovakve misli dolaze o njoj.

Marko koji je pobijedio urla na pozornici, posrijedi je svojevrsni vokalni grč, spazam, atonalan i on je sretan što je, eto, najglasniji u cijeloj Opatiji. Pjesma koju predstavlja zove se Poison Cake, znači Otrovna torta. Pripovjedač u pjesmi sprema čokoladnu tortu u koju je podmetnuo neku otrovnu supstancu te je nudi, mislim, nekoj ženskoj, a moguće je i muškome. Po svemu sudeći, osoba je od te torte "boje slatkiša" na koncu skončala, budući da joj Marko Bošnjak u zaključku otpjeva: "Dašak smrti bolje je progutati/ Ne boj se, sutra će te pokopati". Ukratko, pjesma je toliko umobolna da je ne možeš osuditi, još manje nad njom moralizirati. Mladić truje blisku osobu kojoj je dotad, kako kaže, predstavljao roba. Bit će da je najvjerojatnije posrijedi kakva morbidna seksualna igra i sve to jest prije svega gluparija samo takva. Još zapanjen pogled, kako sam kaže, sredovječnog Duška Ćurlića, koji ne zna kako bi se uopće trebalo približiti i pjesmi i pjevaču a da to ispadne koliko-toliko dostojanstveno. Ne pomaže mu ni Barbara Kolar te se možda oboje onako u sebi i danas pitaju: Kad smo toliko ostarjeli da više svijet ne prepoznajemo? Povoljno je kod pobjedničke pjesme jedino to što se pjeva na engleskome pa cijela ta gluparija djeluje nekako najmanje naša, premda eto, na žalost, jest upravo naša. Što će dalje biti u Švicarskoj - ne bi trebalo nikoga posebno uzbuđivati. Glupost je univerzalna i možda upravo tupost lansira ovu pjesmu u fenomenalno finale. Naime, Poison Cake nije onako prosječno nakazna/infantilna pjesmica, nego izrazito, što joj daje karakter u današnjem tika-taka svijetu poremećene pažnje i neumjerenog brbljanja. Biti najgori, i to je ideal! Pjevati se može danas na Euroviziji sve ako je o tzv. ljubavi, uključujući, dakle, ritualna ubojstva, a ne smije se pjevati ništa ako je o politici, uključujući masovna ubojstva nevinih ljudi po Europi jer na nama je da se pravimo da smo digitalni majmuni bez drugih prava osim da se digitalno parimo i digitalno međusobno trujemo, a politika - to su misli sumnjive i mogle bi izazvati podjele među trovačima i otrovanima.

Što se mene tiče, najbolje mi je uz uho i um pristala grupa Lelek. Asocira me njihovo ime, a i stihovi, na slavnu Ujevićevu zbirku pjesama iz 1920. "Lelek sebra", uz koju pristaju i ovi robovski uzdasi: "Prodali ste naše snove, svatko zna, neka zna".