Bučna i spektakularna subverzija tvornice snova

Nikakvo čudo što je film “Pain & Gain” prošlog vikenda skinuo s prvog mjesta američke top liste “Zaborav” s Tomom Cruiseom .

Nabildani Mark Wahlberg, Dwayne Johnson i Anthony Mackie mamili su s plakata dečke željne zabave, a ime redatelja Michaela Baya sinonim je za treštave vizualne vatromete (“Armagedon”, serijal “Transformeri”). Paradoksalno je jedino to što “Pain & Gain” ismijava publiku kojoj je namijenjen, izvrgava ruglu sve što je njoj sveto: tako subverzivno djelce već godinama nismo vidjeli u visokobudžetnoj hollywoodskoj produkciji, koje ne promiče iluzije nego ih žestoko podriva. Mogu se Soderbergh i braća Coen truditi kako znaju i umiju da podru tvornica snova iznutra, međutim, njihove strategije su suptilne i marginalne: kada se tog posla prihvati miljenik velikih hollywoodskih kompanija, on to radi bučno i spektakularno - i na tome masno zarađuje.

U filmu se u nekoliko navrata ističe da je radnja - kolikogod nevjerojatna - inspirirana istinitim događajima. Sredinom devedesetih trojica bildera iz Miamija oteli su nekog milijunaša koji je zalazio u njihovu teretanu, zvjerski ga mučila kako bi im prepisao imovinu, a kada im je on naposljetku uspio pobjeći, policija nije povjerovala njegovu iskazu jer im je bio antipatičan, a i stigao je iz Kolumbije, zemlje dilera droge. Momcima se ta rabota dopala jer su u trenu zgrnuli dovoljno novca za raskošne kuće, automobile, seks i kokain, pa su potražili nove žrtve, no priča se tada razgranava u još luckastijim smjerovima - i opet utemeljenima na zbilji.

Bay orkestrira “Pain & Gain” kao film apsurda. Njegovi protagonisti su čisti debili, koji neprestano povlače pogrešne poteze: jedan je još koliko toliko pronicljiv, ali i on blebeće o “američkom snu”, drugi je opterećen impotencijom zbog pretjeranog uzimanja steroida, a treći je preobraćeni katolik, “dobrica” koji jedva čeka da zgriješi.

Bay nikad nije bio suptilan redatelj, pa nije ni sad. Tko bi se osim njega usudio uvesti unutarnje monologe tipova vrijednih prezira. Njegov vizualni stil kao da podvlači da je sve što njegovi likovi priželjkuju posebno: divno je živjeti u vilama, kupati se u bazenima s jarko plavom vodom, odijevati kričave košulje, imati osunčanu put! Zasićenje koloritom i tjelesnim užicima je bezgranično, ali ono naposljetku stvara ne malu distancu. Nakon filma “Pain & Gain” teško je kategorizirati Michaela Baya. Mnogi su bili zgranuti kada je elitni izdavač Criterion objavio dvostruki DVD njegova blockbustera “Hrid”, no možda su Criterionovi urednici bili promućurniji od nas koji Baya smatramo kičerom, mizantropom i seksistom. Ovako vehementnog filmaša koji se ničega ne srami nije bilo u novijoj povijesti Hollywooda: usporedimo li ga s legendarnim Cecilom B. DeMille, otkrit ćemo među njima puno zajedničkog, ali jedno je sigurno, potonji se ne bi posramio ludorije kakva je “Pain & Gain”.