Žestoka rasprava filmaša zbog prava na ex-Yu filmove

"Ako u Hrvatskoj u štali držite konja, pa ga zapostavljate i ne hranite, naći će se netko tko će vam ga uzeti. A ako u štali držite cijelu hrvatsku filmsku klasiku i zapostavljate je, ne događa se ništa. A u ovom slučaju, konj u štali čak nije ni vaš." Ova rečenica - koju je izgovorio ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra Hrvoje Hribar - samo je dio zapaljivog i prilično temperamentnog okruglog stola na temu digitalizacije filmske baštine koji je u ponedjeljak u pulskim prostorijama Hrvatske gospodarske komore organizirao Pulski filmski festival.

Na okruglom stolu sudjelovali su pomoćnik ministra kulture Vladimir Stojsavljević, predstavnici Državnog arhiva na čelu s ravnateljicom Vlatkom Lemić, predstavnici redatelja, producenata te suvlasnik Jadran filma Vinko Grubišić. Znatan dio rasprave vodio se oko toga ima li Jadran film vlasništvo i legitimitet eksploatacije filmova nastalih u socijalizmu, pri čemu se rasprava često spuštala do razine revolverblatta u kojoj su se vadili iz džepa i fascikli, tajni memorandumi i solemnizirani ugovori.

Kad se stvar podvuče, međutim, ostaje činjenica da hrvatska kultura ima problem. Filmovi na vrpci nepovratno propadaju, vrijeme i kemija ih izjeda, tek je stotinjak njih trajno restaurirano, a samo 27 digitalizirano i pripravno za suvremenu mrežu digitalnih kina koja je dijelom upravo zbog njih i načinjena. Zbog toga što nisu digitalizirani, hrvatski se klasici na TV-u u prikazuju u lošim verzijama, ne postoje na DVD-u, ne možete ih naći u knjižnicama i školama, a filmska ih struka u svijetu uopće ne poznaje. Dobar dio te baštine vlasništvo je tvrtke koja se o njoj ne brine, zbog vlasničke konfuzije za taj se posao ne može vući EU novac, država troši nemali novac za restauraciju filmova, no kako je lavovski dio najvažnije filmske baštine danas vlasništvo privatizirane tvrtke, upitno je da li je doista pošteno da je spašavaju baš porezni obveznici.

Da ima nešto u "jugoslavenskom zajedništvu" mogli su se uvjeriti oni koji su slušali izlaganje ravnatelja beogradske kinoteke Aleksandra Erdeljanovića, koji je rekao da su samo tri istočnoeuropske zemlje zajedno s filmskim studijem prodale i filmsku baštinu, a to su - Hrvatska, Srbija i BiH!

Na koncu sastanka, pala su i dva obećanja koja obično slušamo u godišnjim ciklusima. Vinko Grubišić iz Jadran filma je (opet) obećao da na jesen njegova tvrtka otvara studio za restauraciju te da će za godinu dana restaurirati 50 filmova, i to jeftinije nego što to radi Hrvatska kinoteka. Pomoćnik ministra Stoisavljević je, pak, obećao osnivanje koordinacije HAVC-a, kinoteke i društva filmskih kritičara koja će dogovoriti metode i dinamiku digitalizacije te prioritetne naslove. Zvučalo bi ohrabrujuće, da slične stvari nismo slušali desetljećima unazad, na nebrojenim okruglim stolovima.