Namjerno pretjerano oštra TV kritika, sarkastična, greza, u nas je tradicionalna, a tradicija seže duboko u dvadeseto stoljeće. Ne bih rekao zato, ali možda i zato, naše su televizijske face ipak barem donekle svjesne vlastite profesionalne stvarnosti, pa se često trude više nego što bi da se smiju opustiti.
Već desetljećima, proteklu koju godinu eto i pod mojim perom najlošije prolaze sportski komentatori. Nekako smo na njih nabrušeni koliko i puk. Međutim, ako ih stavimo u kontekst susjednih zemalja, onih čiji jezik razumijemo koliko i vlastiti, Drago Ćosić je pravi Shakespeare. Tipovi koji prenose utakmice na srpskoj državnoj televiziji u nas ne bi mogli uopće do mikrofona.
Ode Svjetsko nogometno prvenstvo u prošlost, ode finale, ostaju slike, doživotne, a odjekuje i dalje glas Drage Ćosića (dosad je valjda jeka stigla do mjeseca). Možete ga voljeti ili ne. Mene živcira njegov pesimizam - kukao je u polufinalu protiv Engleza da se Perišića izvadi iz igre, a potom Perišić asistencijom preokrene utakmicu. Ali i ta moja reakcija na njegovu stvar je subjektivnog dojma. Objektivno, Ćosić daje emocije, a one su najvažnije. Dakako, nisam zapamtio gotovo ništa od toga što je rekao za finalne utakmice, previše sam bio, što se kaže, “unutra”. Ali nekako je odgovarao njegov glas uz cijelu tu sportsku dramu, koju smo proživjeli eto, kako bi kazao njemački tabloid Bild za naše igrače, kao “najbolji gubitnici”. I Drago Ćosić eto nam dođe kao jednako takav “najbolji gubitnik”. Uz poraz, njegov glas poprima dostojanstven ton. Ćosić možda zapomaže pretjerano dok igra traje, ali kad je eto drama svršila, njegov je epilog zbilja nalegao na nju kao hrabar i samo zato ne i tužan svršetak.
Ćosić je dakle zaslužio deset zvjezdica prije svega zato što se u njegovu glasu osjetio i ponos. Ne nekakav balkanski inat, kaj nam pak moreju, nego susret s realnošću koja je, kao i svaka, uvijek omeđena stanovitom frustracijom i nedosegnutim ciljem.
Društvo u studiju naviklo nas je u mjesec dana na opuštenu atmosferu i ozbiljnu prezentaciju. Marko Šapit, kao domaćin, trajao je iz dana u dan sve simpatičniji, otvoreniji, diskretno duhovit. Prionuo je uz moderan način prezentacije, kakva danas vlada boljim europskim TV postajama, osobito u Sportskom programu.
Na fotografiji: Marko Šapit, Drago Ćosić i Robert Jelečević
Joško Jeličić održao je vatren govor, čiji je sadržaj isto možda izlišno komentirati, važno je jedino da to bijaše spontan čin, koliko emotivan, toliko i formom dostojanstven.
Žao mi je što je Robert Prosinečki bio u studiju a ne u Moskvi, što je eto koliko kompliment njemu, toliko i neuslišenoj želji naših junaka da ih u finalu uživo bodre svi osvajači brončane medalje na Svjetskom prvenstvu 1998.
Mateo Beusan zadržao je trijezan pogled u najkritičnijem momentu, nije nam nitko ništa namjerno nažao učinio, a najmanje sudac. I da ništa drugo nije napravio, nego zaustavio “teoriju zavjere”, dovoljno je.
A našim nogometašima od sveg srca hvala. I jedino o čemu se možda isplati razmišljati jest: jesmo li ih uopće zaslužili…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....