PIŠE JURICA PAVIČIĆ

DAN POBJEDE Kako se ritual antifašističke pobjede pretvara u slavljenje nacionalizma

'Dan pobjede' Sergeja Loznice
 

Ako itko zna da je povijesno sjećanje zafrkana stvar, onda to znaju građani Hrvatske. Premda su memorijske prakse i rituali sjećanja posvuda osjetljiva stvar, malo gdje je to tako kao u Hrvatskoj.

Čovjek bi mogao unaprijed sastaviti kalendar godišnjih hrvatskih komemorativnih zavada, u kojem bi se redom našli dan jasenovačkog proboja, Dan pobjede, Bleiburg, dani ustanka u Sisku i Srbu, dan pobjede u Oluji, dan pada Vukovara i negdašnji Dan Republike.

Pri tom je u Hrvatskoj memorijska praksa postavljena oko jednostavne, bipolarne osi. Postoje “lijevi” praznici, vezani uz antifašističku tradiciju i otpor u 2. svjetskom ratu, a oni su nacionalizmu ili neupotrebljivi ili izravno odbojni. Postoje - pak - “nacionalni” nadnevci, obično pretrpani patriotskom ikonografijom i bižuterijom, koja pak lako i često otpluta u fašističku ikonografiju i bižuteriju.

Spomenik

Kako - međutim - izgleda svijet u kojem su ta dva pola - jedan? Odgovor na to pitanje donosi jedan film koji će ovog četvrtka biti prikazan na zagrebačkom Human Rights Film Festivalu. Riječ je o filmu “Denj pobedy” (Dan pobjede) režisera Sergeja Loznice. Istaknuti ukrajinski dokumentarist u tom filmu analizira kako se ritual antifašističke pobjede pretvara u vlastitu suprotnost: slavljenje vulgarnog, prijesnog nacionalizma.

Lozničin film naslov nosi po 9. svibnju, danu pobjede nad fašizmom. Mjesto radnje filma je spomenički kompleks vojnicima Crvene armije poginulima tijekom bitke za Berlin 1945. Riječ je o golemom spomeničkom kompleksu koji su 1949. Sovjeti sagradili u istočnoberlinskom parku Treptow, po nacrtu socrealističkog arhitekta Jakova Belopljskog i sa skulputralnim kompozicijama ukrajinskog socrealističkog kipara (inače srpskog podrijetla) Jevgenija Vučetića. Kako je glavni berlinski memorijal Crvenoj armiji - onaj u Tiergartenu - ostao u kapitalističkom Zapadnom Berlinu, onaj se treptowski pretvorio u središnje mjesto obilježavanja dana pobjede u komunističkom DDR-u. Desetljećima nakon pada DDR-a tradicija opstaje, a na dan 9. svibnja Treptow pohode desetine tisuća bivših Sovjeta, što rodbine poginulih, što običnih turista i ideoloških posvuduša.

Glavni akteri

Sergej Loznica (1964) jedan je od najistaknutijih europskih dokumentarista danas. Podrijetlom Bjelorus, ali Ukrajinac i adresom i politički, Loznica je od kasnih devedesetih do danas nanizao opus koji se sastoji od (osobno mislim - ne baš dobrih) igranih filmova, te izvanrednih dokumentaraca. Dio Lozničinih dokumentaraca sastoji se od arhivskih kompilacija, poput filma “Revija” (Predstavljanje, 2008) o sovjetskom show-businessu. Ipak, Lozničini najpoznatiji filmovi su opservacijski dokumentarci u kojima režiser fiksnom statičnom kamerom prati mjesta javnog komemoriranja, političkog hodočašća ili “događanja naroda”. Tako u “Majdanu” (2014) Loznica hladnom, statičnom kamerom prati ukrajinsko buđenje nacije tijekom “narančaste revolucije”, a u “Austerlitzu” (2016) horde nezainteresiranih i blaziranih turista koji pohode nacističke logore smrti. U svojim najvažnijim filmovima, Loznica je analitičar sovjetske ideološke prošlosti, ali i žestok kritičar ruske političke kulture s njenom autoritarnošću, antiliberalizmom, perverznim odnosom crkve i države, te kultom “ruske ideje”.

Lozničin film snimljen je tijekom jednog dana na jednoj jedinoj lokaciji - spomeničkom kompleksu u parku Treptow. Pri tom Loznica, kao i u mnogim svojim filmovima, koristi “nulti stupanj” filmskog pisma: jako duge kadrove i fiksne statične kadrove, te složenu zvučnu sliku koja hvata brojne off-zvukove i govor izvan kadra. “Dan pobjede” počinje bezazleno: ujutro na blagdan, na treptowski memorijal pristižu lokalni berlinski antifašisti, koji izgledaju kao družba starih hipija i šezdesetosmaša. Jedan od lokalnih njemačkih govornika drži improvizirani govor. Svjetini koja nezainteresirano prolazi priča o užasu kapitalizma i očitoj propasti zapadne demokracije. Nadolazeća se gomila povećava. A onda se u toj gomili pojave glavni akteri filma. To su Putinovi velikoruski patriotski bajkeri “Noćni vukovi” koji u Berlin pristižu s bajkerskim jaknama i patriotskim insignijama. Osim njih, memorijal čini svjetina raznih nacija i generacija. Tu je stari Kazahstanac kojem je u bici sudjelovao otac. Mladi buržuj s Putinom na majici. Gospođe koje u rukama drže fotografije poginulih. Civili, gardisti na straži, uniformirane delegacije. Uokolo se sveudilj pjeva: starije gospođe razuzdano plešu uz “Kaljinku“, folklorni orkestar svira po narudžbi, miješaju se zvukovi sovjetskog popa, ruskog i srednjeazijskog folklora. Sve to Loznica montažno prekida statičnim, od ljudi ispražnjenim kadrovima samog memorijalnog kompleksa. Prikazuje urezane Staljinove citate, komade arhitekture, mozaike, murale, te Vučetićeve socrealističke reljefe s palim braniteljima i uplakanim majkama. Kako je u SFRJ osim rijetkih iznimki (poput spomenika na Batini na Dunavu) nije bilo velebnog socrealizma, a memorijalni je plastični jezik bio bitno drukčiji, ti opisni dijelovi imaju za našu publiku i crtu egzotičnosti.

Jasna poanta

Loznica je suspregnuti, distancirani dokumentarist koji radije promatra nego što docira. Ipak, poanta njegovog “Dana pobjede” je jasna. Za Putinovu Rusiju, antifašizam i 2. svjetski rat postali su instrument nacionalističke samopromocije. Oni koje se komemorira na Treptowu su 1945. skršili jednu zlu i ružnu ideologiju koja je bila ružna i zla zato što je u sebi imala otrovnu srčiku: nacionalizam. Danas, komemoracija na Treptowu slavi tu pobjedu, ali proslavu upreže u ono što je 1945. pobijeđeno: nacionalizam. Autoritarni poredak koji diljem svijeta sponzorira nacionaliste i rasiste instrumentira za vlastitu promociju dan koji je upravo dan pobjede nad nacionalizmom i rasizmom.

Gledajući Lozničin film, hrvatski se gledatelj ne može oteti dojmu da naše tzv. ideološke podjele možda i nisu najgore što nam se moglo desiti. Kod nas, nacionalisti preziru antifašističku prošlost. A opet - bolje i tako, nego da je, kao u Rusiji, perverzno kidnapiraju i pretvaraju u njenu suprotnost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 10:15