PIŠE NENAD POLIMAC

'DO DNA' Ljubavna priča najbolji je dio novog Wendersova filma

Već se ustalila teza da nakon “Neba nad Berlinom” (1987.) Wim Wenders nema nijedan vrijedan igrani film, sve što valja to su mu dokumentarci. Teško je sporiti se s time, “Buena Vista Social Club” postigao je svjetski uspjeh, nominiran je za Oscara, kao i sljedeći redateljevi dokumentarci “Pina” i “Sol zemlje”, a čak je i film o Papi Frani “Čovjek od riječi”, unatoč mlakom prijemu te godine u Cannesu, u američkim kinima zaradio gotovo skoro dva milijuna dolara bruto.

Wendersovi igrani filmovi od početka devedesetih kao da nemaju veze s redateljem koji je nekoć potpisao “Alisu u gradovima”, “U tijeku vremena”, “Američkog prijatelja” i “Paris, Texas”. “Nasilju je kraj” i “Hotel od milijuna dolara” doimali su se kao kopije loših izdanja Davida Lyncha, razmjerno zanimljiv “Ne dolazi kucajući” pao je kao žrtva općeg hlađenja prema redatelju, a teško da će “Do dna”, snimljen još lani, nešto u svemu tome promijeniti. I dalje je Wenders veliko ime, ne bi inače skupio budžet od 15 milijuna dolara i dobio za glavne glumce Aliciu Vikander i Jamesa McAvoya, no bolje bi bilo da je potražio producente u streaming gigantima Netflixu ili Amazonu: kod njih se bar ne zna kad te publika ignorira, a kada ne.

“Do dna” je film koji se uglavnom ignorira, a nije teško ni shvatiti zašto. Nije se lako probiti kroz prvu trećinu u kojoj se redatelj poigrava vremenskim okvirima, a njegova junakinja Danny (Vikander) zasipa nas zakučastim terminima kojima vladaju jedino oceanolozi. Ipak, kad se Danny i tajni agent James (McAvoy) nađu u hotelu u Normandiji i počne udvaranje u kojem se nikad ne zna što će onaj drugi poduzeti, film poprilično živne. Nastaje ljubavna veza koja se isprva čini uzgrednom, ali je zapravo duboko strasna, a nitko od njih dvoje ne zna hoće li se nakon rastanka ikad više ponovno vidjeti. On odlazi na zadatak u Istočnu Somaliju, gdje treba spriječiti tamošnje džihadiste da bombama ne prekriju čitavu Europu, a ona se spušta malom podmornicom u Atlantik i s morskog dna skuplja uzorke vitalne za poziv kojim se bavi. Oboje zapravo jako puno riskiraju, njegova krinka inženjera za vodu dočekana je s nepovjerenjem kod somalijskih terorista, a njezina podmornica u jednom trenutku ostane bez pogona na dnu mora, u potpunom mraku. Usprkos tome, očito je da i jedno i drugo crpe posebnu energiju iz toga što su se nedavno zaljubili te da bi pristali i na kompromise. On čak počini grešku i otkrije svojim uzničarima da zna arapski, što vjerojatno ne bi napravio da prije toga nije upoznao Danny.

Dio koji se odigrava u Somaliji puno je efektniji, likovi terorista su zanimljivi, osobito liječnika (Alexander Siddig) koji gotovo da ne zna kakva mu je tu pozicija, što treba shvatiti, jer je J. M. Ledgard, autor romana prema kojem je film snimljen, bio dopisnik The Economista i dobro poznaje taj kraj svijeta i takvu vrstu tipova. Drama na Atlantiku, pak, na razini je obrazovnih TV emisija. Ipak, film funkcionira kao ljubavna priča, samo što baš nije lako do nje se probiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 12:25