'EL BAR' Čisti 'pulp' koji ima humor, akciju i obnaženu ljepoticu, a iza te perolake zabave krije se zapravo grdna dijagnoza suvremene Europe

Na početku filma “El Bar” vidite jedno sasvim obično, užurbano jutro na jednom običnom madridskom raskršću. Ljudi razgovaraju na mobitel, čekaju semafor, a pokoji prolaznik navrati u bar na uglu popiti jutarnju kavu.

Prvi čovjek koji iziđe iz bara, međutim, najednom biva pogođen snajperskim hicem. Potom i drugi. Grupica gostiju u kafiću, gazdarica i njen sin najednom shvate da je vani policija, da su blokirani i na streljani, a da pojma nemaju zašto.

Tako izgleda prvih petnaest minuta filma “El Bar” baskijskog filmaša Alexa de la Iglesije, jednog od niza režisera koji su izišli ispod Almodovarova plašta tijekom “movide” ranih 90-ih, da bi u međuvremenu postao najkomercijalniji i najslavniji španjolski “pulp” režiser. De la Iglesia uvijek radi žanrovske filmove s očitim eksploatacijskim sastavnicama, ali i filmove koji najčešće imaju jaku dozu crnog humora i političkog bezobrazluka. Sve to vrijedi i za “El Bar”, možda najbolji Baskov film još od “Balade o tužnoj trubi” 2010.

Dijagnoza Europe

U 90 minuta “El Bara” ono što počne kao realistička trilerska situacija u krešendu se pretvara u sve ljuće ludilo, sve dok baskijski režiser na koncu likove ne odvede u katakombe podzemne kanalizacije gdje se poput zvijeri bore za ampulu protuotrova. De la Iglesia je kao režiser mizantrop koji voli prikazivati kako se na prvi znak krize skrši ljudska solidarnost te popuste kočnice civiliziranosti. Tako i “El Bar” pokazuje kako na prvu naznaku straha, terora i prijetnje izvana mikrokozmos europskog društva puca, a svatko svakom postane vuk. Tu do srži političku poantu de la Iglesia izvodi kroz film koji je - međutim - daleko od preuzetne angažiranosti. “El Bar” je čisti “pulp” koji ima humor, akciju, obrate, trilerski mehanizam te obnaženu ljepoticu Emu Suarez, a iza te perolake zabave krije se zapravo grdna dijagnoza suvremene Europe.

“El Bar” je bio najzanimljiviji dio glavnog programa unutar kojeg su tijekom srijede i četvrtka prikazana još četiri filma. Među njima je i “Povratak u Montauk” Volkera Schlöndorffa po romanu Maxa Frischa koji je ovdje dočekan kao razočaranje.

Između fakcije i fikcije

Prisutnima se više svidio portugalski film redateljice Terese Villaverde koji se bavi kronikom jedne obitelji poharane portugalskom ekonomskom krizom. Otac je nezaposlen i kao duh glavinja po praznom stanu, mater da bi preživjeli radi jutarnji i večernji posao, a kći je zahtjevna, mušičava i razmažena. Sve to skupa nije napravljeno stilom realističke drame, nego s pomakom koji pomalo podsjeća na grčki “wierd wave”.

U srijedu je u popratnom programu Panorama prikazan i jedan film iz Makedonije o kojem će se možda dosta pričati. Riječ je o filmu “Kad dan nema imena” redateljice Teone Strugar Mitevski koji se djelomično oslanja na strašni slučaj iz 2012. kad su pokraj jezera Smiljkovići kod Skoplja ubijena petorica tinejdžera koji su noću pecali ribu. Redateljice se ne bavi samim umorstvom, počinitelji se u filmu i ne pojavljuju, nego prati posljednja 24 sata petorice adolescentskih klipana koji truse po pivama, žicaju roditelje pare, pohode u đačkom domu prostitutku, i - uglavnom - prostače.

Makedonski film poigrava se između fakcije i fikcije na način na koji će vjerojatno biti prigovora, no film kao film sumorna je, ali zanimljiva studija muške adolescencije u zemljama gubitnicama tranzicije.