FILM INES TANOVIĆ Sarajevska redateljica otvorila je sva pitanja postdaytonovske Bosne

Ove godine zagrebački je ZFF svoj tradicionalni program "Moj prvi film" posvetio kinematografiji Bosne i Hercegovine. Tom prilikom, ZFF prikazuje pet klasičnih debitantskih filmova BiH kinematografije, od "Crnih bisera" Tome Janića do Kusturičine "Dolly Bell".

Prirodno je bilo da tom prilikom ZFF i u glavni program uvrsti neki film snimljen iz BiH., kinematografije koja zadnjih 15 godina niže uspjehe, ali i kuburi s novčanim i tehničkim teškoćama. U tim okolnostima nije neobično što je ZFF u glavnom programu prikazao igrani prvijenac redateljice koja je godinama prisutna kao dokumentarist i kratkometražni autor, ali je prvi dugi film dočekala tek u 50-oj. Riječ je o redateljici Ines Tanović i njenom filmu "Naša svakodnevna priča".

"Naša svakodnevna priča" film je koji već od naslova iskazuje ambicije prema sociološkoj sveobuhvatnosti. Sarajevska redateljica u svom je filmu otvorila valjda svako pitanje postdaytonske Bosne - i nezaposlenost, i emigrante, i privatizaciju, i odnos prema ratnoj traumi, i krizu tradicionalne obitelji. Junak filma ( Uliks Fehmiu) sredovječna je razvedena danguba koji od rata ne radi i živi kod roditelja. Otac ( Emir Hadžihafizbegović) stari je socijalistički tehnokrat kojem firma ide u divlju privatizaciju. Junakova sestra je u Sloveniji i trudna, bivša žena šalje mu papire za razvod, a majka mu ( Jasna Bery) negdje u zadnjoj trećini filma oboli, što cijelu obitelj nanovo poveže zajedno i odvede put - ovaj put ne metaforičkog, nego doslovnog - "svjetla na kraju tunela".

Film Ines Tanović režiran je krajnje jednostavno: kadar sekvenca, dugi kadar, fiksna kamera. U tom jednostavnom prosedeu sve je potpuno podređeno glumcima s kojima redateljica zna raditi, pa je ionako jaki post-yu kast (u kojem su i hrvatski glumci Nina Violić, Goran Bogdan i Goran Navojec) pokazao što zna. "Naša svakodnevna priča" film je jako lijepih scena i puno dirljivih trenutaka. No, ono što u filmu malo smeta je stanovita sociološka mehaničnost, redateljičina potreba da svaki lik bude reprezentant nečega, da se svaka teza dijaloški podcrta te da ni jedan kamenčić u društvenom mozaiku ne ostane neokrenut.

Osim "Naše svakodnevne priče", drugi dan konkurencije ZFF-a donio je i vjerojatno najzvučniji film čitavog glavnog programa. Riječ je o "Saulovom sinu" mađarskog redatelja Lászla Nemesa, filmu koji je u Cannesu osvojio veliku nagradu žirija. Nemesov film - o kojem smo već dosta pisali - nesumnjivo je nešto najjezovitije, ali i najmoćnije što se na ZFF-u može vidjeti. Film o uzniku Auschwitza koji pokušava pronaći rabina koji bi izrekao kadiš za njegovog mrtvog sina strašan je prikaz otupjele mehanike zla izveden kroz rigorozan i efektan redateljski jezik. "Saulov sin" daleko je najvažniji film koji ZFF prikazuje.