U regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa izdvaja se dokumentarac Gorana Devića "Paviljon 6". Pojavilo se novo cjepivo protiv COVID-a 19 i Zagrepčani su požurili na Velesajam, gdje im ga u jednom od paviljona mogu ubrizgati. Početak je kako i treba, ljudi koji su dobili pozive čekaju u redovima na ulaz, imaju napisano i vrijeme kad se moraju pojaviti, no kako to obično biva, malo je tko očekivao takvu gužvu. Počinju uobičajene pritužbe protiv pojedinaca koji preskaču redove i guraju se naprijed, no na to su svi valjda navikli koji su se našli u takvim situacijama. Također, često su se našli na udaru upravo oni s dozvolom da promijene red. Redare sve to pomalo zabavlja, imaju dojam da se i obični građani guraju kao da se dijele narkotici, no bez malo humora sve bi to bilo suviše sumorno. Jednom kad su unutra počinju rasprave je li bolje cjepivo Pfizer ili AstraZeneca, no ionako im se nudi samo jedna vrsta, a čini se da je tu sve dosta dobro organizirano, pa i čistačice točno znaju svoj posao. Najzanimljiviji dio počne kad su pacijenti primili cjepivo i moraju se odmarati na plastičnim stolcima od 15 minuta do pola sata, što je jasno napisano na zidovima. Vode se neobavezni razgovori, tu su se sreli znanci koji se već dugo nisu vidjeli, unatoč tome što u gradu katkad žive i u istim zgradama. Imate dojam da je sve snimljeno skrivenom kamerom, međutim, kadrovi su suviše statični i dobro komponirani da ih sugovornici ne bi zapazili, a uostalom, na odjavnoj špici točno se navodi tko je bio duže a tko kraće vremena pred kamerama. Znači, ipak su bili upozoreni da ih snimaju. Posve usputno doznajemo da su i liječnici nezadovoljni, jer je cijepljenje organizirano navrat nanos i da ne jamče njegovu svrhovitost. Ima i težih slučajeva, nekom starijem čovjeku tlak je neočekivano porastao i nikako da se spusti, pa ga ambulantnim vozilom moraju otpremiti u bolnicu. Kad se sve sabere to nije portret jednog cijepljenja, nego slika društva u malom, krajnje spontana i zbog toga iznimno dragocjena. U završnici svi liječnici i medicinske sestre u sumrak napuštaju paviljon, ali u civilnoj odjeći, kao da odlaze iz nekakve tvornice sa jednodnevnog iscrpljujućeg posla. Znači li to da je sve skupa bilo bespotrebno? Ne bi se reklo jer je dosad već bilo dosta žrtava COVID-a, a hoće li novo cijepljenje pomoći da se njihov broj smanji, to se sada već može ustanoviti, jer je Devićeva kamera bilježila ta zbivanja skoro prije dvije godine.
"Paviljon 6" traje nešto preko sat vremena, dok je "Izlaz kroz ludaru" Nikole Ilića, švicarsko-srpska koprodukcija, neusporedivo kraći, nije duži od 19 minuta, ali je vizualno i emocionalno itekako nabijen. Njegov je protagonist, čije lice nikad ne vidimo u kadru, neimenovani beogradski momak, koji skače sa svojim društvom po fontanama, početak je devedesetih, to nam se objašnjava u ispovijedi navodnog junaka na zvučnoj kulisi, slika je namjerno deformirana postupkom solarizacije, kako nije upisao fakultet niti je bio zaposlen, postao je idealni kadar za vojsku. Poziv mu je uručila baka, no on se zarekao da neće ispaliti metka u tom besmislenom ratu. Završio je u kasarni na Kosovu, gdje su ga isprva tolerirali jer je navodno govorio strane jezike (taman posla, sve što je znao naučio je iz filmova) i odredili da kuha kavu i pomaže oficiru koji razgovara sa strancima, no to je trajalo samo neko vrijeme dok mu upućeni majstor tetovaže nije objasnio da je pravo rješenje da se proglasi ludim. To je i napravio i završio na beogradskoj Vojno-medicinskom fakultetu, na 14. katu određenom za psihičke bolesnike. Neprestano su ga preslušavali, no on je vješto izigravao luđaka, opet, uz malo pomoć filmova koje je u djetinjstvu i ranoj mladosti gledao. Vrlo brzo je razvio instinkt za razlikovanje pravih luđaka od lažnjaka, a po njegovu sudu ovih drugih je bilo puno više. Posljednji kadrovi snimljeni su u današnjem Beogradu, koji je pun promotivnih postera sa zgodnik curama u vojnim uniformama i parolama "Kad se vojska vrati na Kosovo…". "Izlaz kroz ludaru" je obišao svu silu međunarodnih festivala, a po posveti na odjavnoj špici mogli bismo zaključiti da je neimenovani protagonist Marko Đorđević - Živko, kojem je film posvećen.
U međunarodnoj konkurenciji je dokumentarac "Poraće", dansko-kosovsko-švedsko finska koprodukcija u režiji Birgitte Stærmose, koja je lako mogla završiti i u regionalnoj, jer se u cijelosti zbiva na Kosovu. Film iznimno depresivna ugođaja započinje prije 15 godina, kad tinejdžer ispijena lica, negdje u Prištini, traži od prolaznika malo hrane, nema novca a u zamjenu spreman je na sve, pa čak i da pojede i njega. Prošlo je desetljeće i pol, on je u međuvremenu bio u Njemačkoj, što opisuje kao zastrašujuće iskustvo, jer nije ništa zaradio, a samo su ga ponižavali. Zamišlja da je rapper, međutim, ne zadovoljava ni mrvicu pjevačkog umijeća, na utovarivanju pijeska ga otpuštaju nakon jednog dana probnog roka, tako da će po svoj prilici opet morati u pečalbu. Na nju je prisiljena i punačka djevojka koja se izdržava najrazličitijim poslovima, a na kraju će i ona morati u inozemstvo, kao i još neki njezini znanci. Redateljica je primjereno opisala svijet, u kojem rat nikad ne završava, budući da poraće ostaje u njegovim ljudima.
Komentari
0