FILM 'PORED MENE' Ideologije i mladi u novom filmu srpskog redatelja Stevana Filipovića

Jedan od tipičnih prigovora pulskom festivalu je taj da u Puli i medije i struku i publiku uglavnom zanima samo hrvatski natjecateljski program, dok su inozemni filmovi tu poput stidljivog rođaka na kojeg nitko ozbiljno ne obraća pažnju.

Tako bi u Puli obično bilo, možda će biti i ove godine, ali bi to bilo šteta: međunarodni program, naime, ove sezone donosi nekoliko filmova koji zaslužuju pažnju. Tri od takvih prikazani su u nedjelju i ponedjeljak, a jedan je od njih u Puli imao i svjetsku premijeru.

Razred zaključanih

Taj jedan je “Pored mene”, novi film srpskog režisera Stevana Filipovića, autora koji je pred par godina iskočio iz anonimnosti filmom “Šišanje” koji se bavio ekstremno desnom nogometnom supkulturom Srbije. Bio je to politički dobronamjeran, no izvedbeno prilično krut i kvrgav film. U svom novom filmu prikazanom ovdje, Filipović se opet bavi mladima te utjecajem koji na njih imaju dominantne ideologije. I novi Filipovićev film djelo je dobronamjernog liberala. No - za razliku od “Šišanja” - ovaj put nije dobra samo namjera, nego i sam film.

Junaci Filipovićevog filma učenici su jednog gimnazijskog razreda u centru Beograda. Tijekom nastave povijesti dio učenika uđe u političku raspravu s nastavnicom ( Hristina Popović) za koju se u školi govori da je kći pukovnika Udbe. Nastavničin muž, pak, slikar je koji je političkom izložbom razjario nacionaliste. Nekoliko zakrabuljenih neznanaca sačeka profesoricu i u garaži je zalije kantom crvene boje. Sutradan, nastavnica zaprepašteno shvati da bi počinitelji mogli biti učenici njenog razreda. Stoga im plijeni mobitele i zaključa ih preko noći u praznoj školi. Tijekom idućih desetak sati razred zaključanih počinje uskuhavati i na vidjelo izlaze sve tajne: prikrivene homoseksualnosti, ideološke i ratne traume, davni mobinzi, klasne razlike, podrijetlo, kulturološke averzije… Filipovićev film mogao bi se - ukratko - nasloviti parafrazom Josepha Loseya “30 gnjevnih ljudi”, no s jednom velikom razlikom. Kod Loseya postoji katarza, a iz te katarze proiziđe građansko društvo. Kod Filipovića - kao ni u balkanskim društvima - te katarze nema, nego film završava otvorenim “cliffhangerom” koji prati pjesme Haustora “Budi slobodan” koja služi kao neki programatski moto filma.

Šokantna izdaja

Ukratko - riječ je o dobrom filmu u kojem Filipović spretno žonglira sa 12-ak uvjerljivih karaktera. Mislim ipak da bi dojam filma bio jači da se odvažio i (poput Laurenta Canteta) kastirao stvarne srednjoškolce, a ne glumce koji se u filmu doimaju fizički prezreli za školarce.

Uz Filipovićev film - prikazan sinoć u Areni - inozemni je program dobio i dva dobra latinoamerička filma: meksički “600 milja” i argentinski “Parabelum”. “600 milja” Gabriela Ripsteina film je koji je u Pulu stigao s nagradom za najboljeg debitanta s Berlina. Bavi se agentom DEA (Tim Roth) kojeg narkokarteli zarobe i odvedu u Meksiko.

Prijeti mu smrt, no mladi Meksikanac kandidat za “sicarija” spasi Amerikancu život. U okrutnom kodeksu narkokartela to znači da su svi dječakovi bližnji osuđeni na smrt. No umjesto zahvalnosti, od čovjeka kojeg je spasio mladić dobiva šokantnu izdaju.

Društvo budućnosti

“Parabellum” je djelo austrijskog režisera koji djeluje u Argentini Lukasa Rinnera. Riječ je o distopiji o društvu budućnosti u kojem srednja klasa toliko strahuje od naraslog kriminala da se građani prijavljuju u kampove za samoobranu gdje dobrovoljno prolaze vojni dril i nastanjuju se u naoružanim komunama.

Riječ je o pametnom filmu koji “posuđuje” malo od Kubricka i Hanekea, no ostaje originalan.

U nacionalnom programu, u ponedjeljak je u Areni prikazan film “Takva su pravila” Ognjena Sviličića.