Lik Djeda Mraza (Santa Clausa) u američkoj je kulturi - vele etnolozi - nastao kao mutacija germansko-katoličkog svetog Nikole (Niklausa) kojem je zadnji dizajnerski "štih" dala Coca-Cola. U svijetu reklama (pa i Coca-Cole, pa i Santa Clausa) postoji samo nagrada, ne postoji kazna. No, tako nije i u katoličkom srednjoeuropskom svijetu iz kojeg je Sveti Niklaus stigao. Tamo - sasvim kršćanski - ne postoji samo nagrada nego i kazna, ne postoji samo Sveti Nikola nego i njegov zli parnjak: Krampus.
U srednjoeuropskom folkloru Krampus je zli "kooperant" Svetog Nikole, rogati i dlakavi demon koji zločestoj djeci umjesto poklona donosi šibu. Ali, dok se Santa Claus u američkim božićnim filmovima pojavljuje u desecima inačica, Krampus je iz Hollywooda dosad bio sustavno prognan. Sve do ovog Božića kad se u kinima pojavio film "Krampus" Michaela Doughertyja u kojem je rogati negativac glavni i naslovni lik. U "Krampusu" on kažnjava, i to nikog drugog doli - nevjernike.
Junaci "Krampusa" su pristojna, liberalna, middle class obitelj koju čine supružnici (Toni Collette i Adam Scot) i sin Max (Emjay Anthony). S njima je u kući i stara austrijska baka koja govori njemački i koju svi zovu Omi (Krista Stadler). U posjet im za Božić dolaze mamina sestra (Allison Tolman), njen muž (David Koechner) i teta (Conchata Ferell) koji su karikatura "bijelog šljama". Konzervativci, ludi za oružjem, puno piju, žive u traileru, imaju dvije nasilne, muškobanjaste djevojčice, te kude i vrijeđaju svoje domaćine i njihov životni stil. Božićni obiteljski susret završi katastrofom tijekom koje mali Max prezrivo ispara poruku Djedu Mrazu. U tom trenutku nebo se zamrači i nestane struje. Od te točke nadalje Doughertyjev film se od božićne crne komedije pretvara u horor u kojem nesložnu obitelj progone (među inim) oživjeli keksi od đumbira, zubati klaunovi, zloćudne lutke te, dakako, Krampus glavom.
"Krampus" je, ukratko, neobičan spoj božićne komedije i horora, pri čemu se ta dva žanra u filmu sudaraju ograničavajući jedan drugog. Predikat za tinejdžersku publiku razlog je što u "Krampusu" nema ni stvarne jeze niti vizualno iole eksplicitnijeg nasilja. S druge strane, Dougherty se jako muči kako napraviti "feel good" blagdanski film o lošim ljudima koje je stigla zaslužene kazna.
"Krampus" je - nažalost - po mnogo čemu politički iritantan i klasno antipatičan film. Kod Doughertyja na jednoj su strani tezulje bogati, liberalni demokrati koji jako puno rade i namučili su se da dosegnu bogatstvo, a na drugoj su glupi, lijeni i konzervativni rođaci koji su za svoju ksenofobiju, opsesiju oružjem i militarizmom "kažnjeni" ne samo životom u prikolici, nego i Krampusom. A nakon što alpsko čudovište napadne mirnu suburbiju i dograbi cijelu obitelj kao taoce, slijedi najperverzniji obrat. Svi će zajedno biti oslobođeni onda kad mali Max pokaže da je povjerovao u duh Božića. Film "Krampus" je, ukratko, pomalo nalik informiboroovskom Golom otoku. Ne oslobode te kad si odslužio kaznu, nego onda kad si ih uvjerio da si prihvatio ispravnu ideologiju.
Režiser Dougherty nije sasvim lišen talenta, pa film "Krampus" ima nekoliko efektnih mjesta, uključujući dobar epilog. Ali, sve u svemu film je ideološki iritantni mutant dva nespojiva žanra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....