INTERVJU S FRANCUSKIM REDATELJEM

Gaspar Noé: Kad mi netko kaže da mrzi moj film, ja mu zahvalim

Voljeli ili mrzili filmove Gaspara Noéa jedno je sigurno; oni se ne zaboravljaju. Zahtjevne narativne strukture i agresivnog viuzalnog i zvučnog prosede, ti filmovi nisu med i mlijeko

ZAGREB - Za jedne genijalac koji briše granicu između filma i gledatelja uvlačeći ga do boli u svoj svijet pokretnih slika, za druge tek kvaziumjetnik i pozer bez pokrića i talenta. Za jedne kultni filmaš i jedan od najprovokativnijih autora današnjice, za druge tek jeftini trik majstor koji udara nisko i ne poštuje pravila. Što god mislili o njemu, ne ostavlja vas ravnodušnim. S prva dva filma “Sam protiv svih” (Seul contre tous, 1998.) i “Nepovratno” (Irreversible, 2002.) to je odavno dokazao, a trećim filmom ide i korak dalje. “Ulaz u prazninu” (Enter The Void) suludi je celuloidni trip, dva i pol sata vizualne ekstravagancije, suvremeni filmski eksperiment par exellance koji će više nego ijedan njegov prethodni film podijeliti i publiku i kritiku.

S francuskim redateljem argentinskog podrijetla razgovarao sam u Parizu, skoro godinu dana nakon što je na festivalu u Cannesu prikazan njegov film “Ulaz u prazninu” koji upravo igra u domaćim kinima.

Volim kad se ljute

• U Cannesu smo vidjeli nedovršenu verziju filma, tzv. work in progress...

- Tako je, no razlika između te verzije i ove koja se prikazuje u kinima nije tako velika. Za premijeru u Cannesu nismo stigli završiti glazbu, tj. pripremiti završni miks, kao niti specijalne i vizualne efekte dovršiti kako smo planirali.

• Nije vam smetalo što ćete na najvažnijem i najutjecajnijem filmskom festivalu u svijetu prikazati nedovršen film?

- Poziv u konkurenciju Cannesa se ne odbija, ali eto, mi nismo stigli dovršiti postprodukciju pa smo poslali verziju kakvu smo imali. Tehnički i vizualno film nije bio dovršen pa je to bilo kao da djevojka izađe na izbor ljepote gola, ali dobro, nismo imali izbor. Još jednom - nije to drastično drukčija verzija. Ova današnja je i nekoliko minuta kraća, ali to je zanemarivo i nema utjecaja na priču i zbivanja u filmu.

• Kako podnosite negativnu kritiku? Vaši filmovi izazivaju vrlo oprečna mišljenja...

- Nemam nikakvih problema s kritikom, dapače! Kad mi netko kaže da mrzi moj film, ja mu zahvalim. Većina ljudi onda pomisli da se šalim pa ponove “ali ja zbilja mrzim vaš film!”, a ja ponovno kažem “znam, shvatio sam, i zbilja sam vam zahvalan, drago mi je da sam ostavio tako snažan dojam na vas...” Neki idu i dalje pa kažu: “Ali ja mrzim i vas!” Hahaha! Ma bolje da ljude raspizdim nego da je reakcija nikakva, ni vrit ni mimo.

• Znači niste tašta osoba? Jedan od onih osjetljivih kreativaca i umjetnika?

- Ma kakvi! Kakav bi to bio svijet u kojem vas svi vole, cijene i hvale? Nisam rođen da bi me svi voljeli i obožavali, to bi bilo malo prenarcisoidno. Naravno, stalo mi je da moji prijatelji i moji bližnji imaju dobro mišljenje o onome što radim kao i moje kolege čiji rad cijenim. To su ipak neka relevantnija mišljenja. Ali što misli ostatak svijeta to me zbilja ne muči.

• Jesu li vas ipak iznenadile kritike filma “Ulaz u prazninu”? Reakcije su bile dosta ekstremnije u usporedbi s vašim prethodnim filmom, isto tako provokativnim i kontroverznim “Nepovratno”?

- Pa zapravo jesu, nisam doživio takve kritike ranije, bilo je tu zbilja svega. Čini se da plaćam cijenu uspjeha “Nepovratnog”: taj je film iako žestok, ekstreman i s etiketom kontroverznog doživio komercijalni uspjeh, imao je dvije velike zvijezde, Monicu Bellucci i Vincenta Cassela pa se čini da su svi, i kritika, i mediji, i publika, očekivali nešto slično, neki takav hibridni paket. No zanimljivo, moje kolege redatelji i općenito filmski ljudi smatraju da je “Ulaz u prazninu” moj najbolji film do sada.

Kamera iznad Tokija

• Morate priznati da vaši filmovi nisu med i mlijeko. To nisu filmovi koji se gledaju s lakoćom...

- Slažem se, ja nisam mainstream autor, moji filmovi nisu za svakoga. Struktura mojih filmova je zahtjevna, način na koji iznosim priču je nekonvencionalan, oni su tehnički i izvedbeno kompleksni, no istovremeno mislim da imaju jednu veliku prednost: ne zaboravljaju se. Možda publika ne pamti pobačaj ili prometnu nezgodu, ali svi pamte kameru koja lebdi iznad Tokija, subjektivnu kameru koja predstavlja glavni lik... to mi ljudi sami govore. U “Nepovratnom” scena silovanja je mnoge šokirala za razliku od prizora prometne nezgode u ovom filmu... možda je publika spremna na takve šokove u mojim filmovima iako su psihološke konotacije ta dva prizora posve drukčije.

Izgubljena duša

• Agresivna zvučna kulisa i vizualni prosede zaštitni su znakovi vaših filmova i autorskog izričaja...

- Ja to ne bih nazvao agresivnim. I ja sam gledatelj kao i svi ostali koji gledaju filmove i znam da je ono što gledam na velikom ekranu laž, vizualni trik u kojem možemo uživati zahvaljujući vještini redatelja, kamermana, tehnologiji. Ja često plačem dok gledam neki narativni film, rasplačem se vrlo lako, plakao sam i u nekim prizorima “Avatara”, ali istovremeno znam da je sve to laž, filmska magija.

• Kako biste žanrovski opisali svoje filmove? Kako biste opisali “Ulaz u prazninu”?

- Halucinacijska melodrama ili psihodelična melodrama... tako je film bio i najavljen u promotivnim materijalima. Moj sljedeći film bit će erotska melodrama, ali mislim da je najlakše etiketirati neki film melodramom, i ratni film može biti melodrama, čim su uključene emocije, tuga, tragedija, imate melodramu. Melodrama je i “Narednik James” Kathryn Bigelow jer govori o čovjeku koji se bori sa svojim opsesijama. Jako volim taj film. Nisam plakao gledajući ga, ali ne mogu prestati razmišljati o završnoj sceni gdje glavni lik kupuje hranu u supermarketu, a umom je i dalje u ratu. On je izgubljena duša u normalnom svijetu, u tek u ratu funkcionira.

• Zbog čega ste izabrali Tokio kao mjesto radnje “Ulaza u prazninu”?

- Glavni razlog je njegov futuristički izgled, kad kamera leti iznad grada izgleda kao neka video igra sa svim tim neonima, svjetlima i neboderima. Volim Tokio, bio sam u njemu 15-ak puta i htio sam provesti neko vrijeme u gradu, što mi se ostvarilo snimajući film tamo. Razmišljao sam jedno vrijeme i o selidbi u Tokio. To je veličanstven grad.

• Živite u Parizu?

- Da, tu mi je stalna adresa.

• Provodite li vrijeme i u Argentini?

- Moji roditelji danas žive u Argentini, ja sam dio svog djetinjstva, od pete do dvanaeste godine, proveo u Argentini, a onda su moji roditelji morali pobjeći nakon vojnog udara zbog političkih razloga pa smo došli u Francusku. Mnogi njihovi prijatelji su završili u zatvorima, neki su ubijeni, neki nestali.

Racionalan tip

• Vjerujete li u život nakon smrti? Reinkarnaciju? Ili priča vašeg filma u kojem je glavni lik duh ubijenog mladića koji bdije nad svojom sestrom nema veze s vašim vjerovanjima?

- Ne vjerujem. Kad sam postao punoljetan, čitao sam knjige o reinkarnaciji, životu poslije smrti, paralelnim svjetovima, drugim dimenzijama itd. To me tada zanimalo jer sam se tražio u seksualnom, egzistencijalističkom, duhovnom i svakom drugom smislu. Osim toga u tim godinama prirodno je da se bojite smrti jer niste još iskusili život, niste napravili ništa da biste bili zadovoljni sobom i mirno napustili ovaj svijet.

• Ne bojite se smrti?

- Ne. Ako bi mi netko uperio pištolj u glavu naravno da bih se borio za svoj život, ali ne bojim se smrti niti sam opsjednut razmišljanjima da će se nešto nakon smrti dogoditi. S godinama smrt prihvaćam kao normalan dio života, kao konačni kraj. Više me plaše meni bliski ljudi koji me žele uvjeriti da postoje Bog i duša. Ja sam racionalan tip, vjerujem samo u svijet i život koji vidim, osluškujem, dodirujem...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 11:08