GLAVNI ADUTI OVOGODIŠNJE PULE ‘Svinjari’ - smjesa turbofolk mjuzikla i satire na trash TV

Suočena s relativno malim brojem premijernih noviteta, direkcija 62. Pule ove je godine odlučila one adute koje ima ispucati odmah. U prva dva dana festivala, u glavnom pulskom programu igrala su dva od četiri premijerna filma ovogodišnjeg nacionalnog programa. Jedan od ta dva filma je pristojno neizuzetan, drugi pak prilično grozan. No, oba se zasad ne doimaju kao kandidati za nagrade.

Prvi od ta dva je "Imena višnje", film režisera Branka Schmidta, iskusnog i produktivnog režisera koji se u posljednjem desetljeću prometnuo iz specijalista za patriotski kič u prilično zanimljivog autora. Prethodni Schmidtovi filmovi, poput "Metastaza" i "Ljudoždera vegetarijanca", bili su žestoki socijalni filmovi koji su raskapali hrvatsku kloaku od dna do vrha. Schmidtov novi film "Imena višnje", koji je netom pred Pulu premijeru imao na A festivalu u Moskvi, nešto je sasvim drugo: podigrana, nježna priča o starosti i nestajanju.

Po Mlakićevu scenariju

Nastao po izvornom scenariju bosanskog pisca Josipa Mlakića, "Imena višnje" bave se parom staraca ( Ivo Gregurević, Nada Đurevska) koji se u zreloj dobi vraća na selo i nanovo diže srušenu kuću. Par junaka živi vrlo starinski, patrijarhalni brak: podjela rada je jasna kao nož, oboje rade konjski, no muž Slavko ima glavnu riječ. Prema supruzi Kati Slavko je otresit i tvrd, galami na nju i špota je za koješta. Tako to ide sve dok Kata ne počne pokazivati isprva male, a potom sve očitije znakove demencije.

Kako par funkcionira po jasnoj patrijarhalnoj diobi rada, ta je demencija isprva "tehnički" problem: Kata je poput pokvarena motora ili nevaljala dimnjaka - funkcionalni dio koji ne izvršava zadaću. No, kako vrijeme ide, Katina bolest u tvrdoj, nesentimentalnoj Slavkovoj ljušturi otvara neko meko mjesto, pa film završava nježnim melodramskim krešendom uz efektno korišteni sevdah.

Većini onih koji su gledali u Puli "Imena višnje" na um je pao Hanekeov "L'Amour", još jedan film o starom paru koji se hrva s bolešću. Filmovi imaju sličnosti, uključujući i to što je ključno urušavanje ženina stanja riješeno diskretnom vremenskom elipsom. Najveća razlika između dva filma je - međutim - ambijent. Umjesto u prostoru prosvijećene buržoazije, "Imena višnje" događaju se u prostoru ruralne sirotinje gdje je svaki dan borba: borba sa snijegom, deblom, nestalom strujom, ruševnim krovom, dimnjakom koji vraća dim. Mlakić očito taj svijet poznaje dobro, tako da je film pun uvjerljivih potankosti.

Film ima i slabosti. Nastao je u skromnoj TV produkciji pa redatelj nije mogao snimati više godišnjih doba, što je vizualno i ikonografski osiromašilo film. Schmidtov stil dosljedni je stil novog europskog hiperrealizma, no nažalost pristup glumcima nije takav. I Gregurević i (pogotovo) Đurevska ostavljaju dojam da su "veći", "dramskiji" od filma. Čini se da bi Schmidt možda bio stilski dosljedniji da je film pokušao snimati s naturščicima.

"Imena višnje" su - u najmanju ruku - solidna TV drama te nisu razočaranje. Nažalost, to ne važi za debitantski film režisera Ivana Livakovića "Svinjari". Livaković je stekao je stanoviti kultni status nizom bizarnih, kratkih filmova koji su poosvajali i dosta nagrada te zbog kojih se o njemu počelo govoriti kao o "zagrebačkom Almodovaru", iako bi za poredbu možda primjereniji bili Gregg Araki i alternativni queer film. Livaković je imao zaista originalnu estetiku, no estetiku za koju nije bilo sasvim jasno kako je se može "napuhati" na 90 minuta. NaPokazalo se da baš i ne može.

Medijski trash

"Svinjari" bi se najlakše mogli opisati kao smjesa turbofolk mjuzikla i satire na komercijalnu TV. Likovi filma pripadnici su zagrebačke visoke buržoazije, ljudi koji se motaju oko TV-a te ljudi s margina društva koji dešperatno žele dospjeti na TV. Oko te glavne teme - medijskog trasha - Livaković gradi film praktički bez zapleta, bez ikakve logičke ili pripovjedne koherencije, u kojem nas se bombardira dosjetkama na medijsku kulturu, turbofolk, terorizam. O svemu tome - međutim - Livaković nema reći baš ništa originalno, a iz cijelog filma isijava srednjoklasni buržujski prijezir prema "dežurnim krivcima": tajkunima, skorojevićima, Balkanu, cajkama i onima koji ih slušaju. Kako se film u osnovi svodi na nizanje gegova, na koncu smo za skupe javne pare dobili ono što na YouTubeu drugi proizvode besplatno, od Gitak TV-a do desetaka amatera.