PIŠE NENAD POLIMAC

'GRAVITACIJA' Najbolji film o svemiru snimljen u ovom stoljeću

Drama započinje kada iz kontrolnog centra doznaju da se u blizini rasprsnuo ruski satelit i da bi ih njihovi komadići mogli stajati života

Na početku “Gravitacije” natpisi nas upozoravaju da čovjek nema ni minimum šansi preživjeti u svemiru. Dakako, ukoliko nije opremljen astronautskim odijelima i svemirskim letjelicama. Primjereno tome glavni junaci bi se ovako mogli pobrojati: na prvom mjestu je svemir, na drugom svemirska tehnologija, a na trećem čovjek. Ipak, kada sve završi, spremni smo priznati da i ovaj potonji ima neke adute u odnosu na ono što smo prije toga nabrojali kao prioritetno.

“Gravitacija” započinje impresivnim dugim kadrom u kojem tri člana posade američkog svemirskog “shuttlea” pokušavaju popraviti kvar na teleskopu Hubble (njemu je bio posvećen dokumentarac, kojim je svojedobno počeo s radom IMAX u zagrebačkom Arena centru): sve informacije o tome što rade doznajemo iz njihovih dijaloga s kontrolnim centrom na Zemlji, pa smo u prvi mah skloni zaključiti kako je u pitanju radiodrama s pratećom slikom. Ali kako je krasna ta slika?! Kristalno čista, na njoj nema obzora, samo sićušne figurice astronauta u nezgrapnim odijelima s nepreglednim sazviježđem u daljini. Kada im se kamera približi, shvatimo da je otklanjanje tehničkih kvarova u svemiru najteži posao na svijetu, jer vam alat svakog trenutka može ispasti iz ruke i otplutati neznano kamo.

MILIJUN DOLARA Cijena promocije velikog američkog filma na festivalu

Drama započinje kada iz kontrolnog centra doznaju da se u blizini rasprsnuo ruski satelit i da bi ih njihovi komadići mogli stajati života. Jedan od njih odmah pogine, a prizor njegovog probušenog skafandera koji se poslije ukaže zorno svjedoči kako ružna može biti smrt u svemiru. Preostaju samo inženjerka koja je prvi put u svemiru (Sandra Bullock) i iskusni astronaut ( George Clooney), koji očito nema njezinih kvalifikacija. Odsječeni su od svoga “shuttlea”, a kada ga se napokon dokopaju, nisu se puno pomogli: ne preostaje im drugo nego da tragaju dalje za spasom, jer je svemir ipak napučen ne samo američkim nego ruskim i kineskim letjelicama.

Prvo ljudsko lice (bez skafandera) ugledamo nakon otprilike četrdesetak minuta (film ukupno traje sat i pol), a usprkos tome što se na ekranu rasprskavaju sateliti i “shuttleovi” - i to način na koji u kinu još niste vidjeli - ne možete se oteti dojmu da gledate klaustrofobičnu komornu odiseju iz koje protagonistima naizgled nema izlaza. Tek u jednom trenutku redatelj Alfonso Cuarón poigra se uobraziljom, a na to je valjda imao i pravo, jer je sve u filmu tako svedeno da većim dijelom podsjeća na doku dramu.

Nema dvojbe, Cuarón je napravio impresivan film, jedan od najozbiljnijih koji su o svemiru ikad snimljeni. U “Odiseji u svemiru” legendarni Stanley Kubrick poigravao se metafizikom, alegorijama i mistikom svemira, no Cuarón namjerno sve to gura u drugi plan, znajući da ćemo ionako biti zadivljeni načinom na koji je dočarao ta zastrašujuća prostranstva.

Usprkos tome što je tehnološki aspekt u prvom planu, film je vrlo spretno strukturiran i iznimno napet: kada se zahukta borba za preživljavanje, nema šanse da se osjetite superiorno zbivanjima na ekranu, kao što je to slučaj u većini suvremenih hollywoodskih blockbustera.

Uz Cuarónovo majstorsko izlaganje gotovo minimalističke fabule, film drži i odlična glumačka izvedba Sandre Bullock. Zbilja je paradoksalno da je tu ulogu svojedobno odbila Angelina Jolie, jer se natezala oko visine honorara i radije odlučila režirati svoj prvijenac “U zemlji krvi i meda”. Dobtinica Oscara za “Priču o junaku” će s ovim filmom u povijest, a Angelina Jolie će nastaviti carevati u tabloidima, što je ipak puno lošija opcija.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 07:43