Hauer će ostati trajna ikona kinematografije s kraja proteklog i početka novog milenija

Sa zakašnjenjem smo doznali, u povodu njegova sprovoda, da je umro glumac Rutger Hauer međunarodne reputacije (imao je 75 godina), odlikovan vitezom reda nizozemskog lava u njegovoj domovini. Ekološki i humanitarno svjestan, osnovao je udrugu Starfish, koja se brinula za oboljele od AIDS-a, i neprestano balansirao između filmske karijere i svojevrsnog dobrotvora.

Široka publika najbolje ga pamti po ulozi androida Roya Battyja u kultnom filmu Ridleyja Scotta "Blade Runner" (1982). Reklo bi se da je to bio negativac, usmjeren na uništenje ljudskog roda, no istina je bila nešto drukčija, nije mogao podnijeti da njegova vrsta bude roblje minornih gospodara i to je elaborirao u vrlo nadahnutom govoru svom progonitelju (Harrison Ford), koji je, da ironija bude veća, također bio android.

Hauer je u filmu izgledao impresivno, osobito u završnici kad je bilo jasno da je izgubio bitku, jedan od gubitnika koje ćemo pamtiti za sva vremena, jarkih plavih očiju, impresivne fizičke građe i intelektualno superioran. Doimao se čvrsto i prekaljeno, vjerojatno zato što je kao tinejdžer radio na brodovima i svakojake druge fizičke poslove, a u slobodno vrijeme završavao je glumačke škole.

Otkrio ga je najpoznatiji nizozemski redatelj Paul Verhoeven, najprije mu je povjerio naslovnu ulogu u pustolovnoj televizijskoj seriji "Floris" (1969.), a zatim su počeli surađivati na krajnje provokativnim filmovima. Jedan od njih bio je osobito zapažen, "Turska zadovoljstva" (1973.), izazovna romansa nekonvencionalnog umjetnika i atraktivne plavuše oboljele od tumora, koji je zbog obilja prizora seksa bio itekako zapažen u svijetu (začudo, nikad je nismo vidjeli u našim kinima).

Verhoeven ga je angažirao i u efektnoj ratnoj drami "Borba na život i smrt" (1979.), u kojoj je nastupio sa svojim podjednako zapaženim kolegom Jeroenom Krabbéom, da bi zatim svi započeli međunarodne karijere. Prije "Blade Runnera" Hauer je igrao terorista sukobljenog sa Sylvesterom Stalloneom u trileru "Noćni jastrebovi" (1981.), ponovno podarivši ulozi negativca iznimnu slojevitost. U međuvremenu je snimao sa Samom Peckinpahom u "Ostermanovom vikendu", a najbolju suradnju s Verhoevenom ostvario je u povijesnom spektaklu "Meso i krv", začinjenom s puno prizora seksa, u kojem mu je Jennifer Jason Leigh bila razigrana partnerica.

U europskim i američkim akcijskim koprodukcijama nudili su mu uloge kakve se samo moglo poželjeti, posebno se izdvaja "Autostoper" Roberta Harmona (1986.), u kojem naslovni lik ubija sve koji ga prime u automobil i utjelovljuje ultimativno zlo. Puno je romantičniji, ali ne manje efektan bio u povijesnoj melodrami "Žena sokol" uz Michelle Pfeiffer u režiji renomiranog Richarda Donnera, a kad je prijetila opasnost da ga ukalupe u eksploatacijskim žanrovima, spasio ga je veliki talijanski redatelj Ermanno Olmi i povjerio mu glavnu ulogu u filmu "Legenda o svetom pijancu", nagrađenom Zlatnim lavom na festivalu u Veneciji.

Bila mu je to jedna od najboljih uloga u karijeri, ali si ništa nije umišljao: spremno je prihvatio angažman u jednom od foršpana u omnibusu "Skitnica sa sačmaricom", po kojem je poslije snimljen i vrlo gledan film. Ipak, bio je zapažen i u logoraškoj drami "Bijeg iz Sobibora" za koju je dobio Zlatni globus za najbolju sporednu ulogu. Hauer je balansirao između art filmova i krajnje trivijalnih igrarija: u prvima je dokazivao kako je odličan glumac, u drugima je demonstrirao karizmu kakvom se malo tko mogao pohvaliti u europskim i američkim akcijskim produkcijama. Impresivna imidža, ostat će trajna ikona kinematografije s kraja proteklog i početka novog milenija.