JAGODA KAMOV

Hrvatska glumica u hit filmu: ‘Angažman sam dobila nakon što sam redatelju ‘Morbiusa‘ pokazala nekoliko zamaha metlom‘

Jagoda Kamov

 Duart News
‘U Londonu puno više prepoznaju i slave talent‘, govori glumica koja je u novom filmu kaskaderka

Jagoda Kamov je hrvatska scenaristica/redateljica/glumica koja posljednjih pet godina živi u Londonu. Njezini interesi leže u mračnoj psihologiji, crnoj komediji i apsurdizmu života. Posljednjih nekoliko godina Jagoda je imala priliku glumiti u manjim ulogama u Disneyjevoj novoj adaptaciji "Aladina", u filmu studija Warner Brothers "Fantastic Beasts and Where to Find Them", a njena najnovija glumačko/kaskaderska uloga je u filmu "Morbius" (Sony) koji je upravo u kinima. Jagoda se pridružila Duart platformi prije nekoliko tjedana pa smo ovo vidjeli kao savršenu priliku da ju intervjuiramo o dosadašnjoj karijeri, njezinoj posljednjoj ulozi, kao i budućim planovima.

Kažu da je svaki početak težak, ali tvoja je karijera počela prilično dobro. Premda dolaziš iz Rijeke, karijeru međunarodne glumice ostvarila si u Londonu. Do sada si imala nekoliko manjih uloga u blockbuster filmovima poput Aladina i Fantastičnih zvijeri, a sada u svoju biografiju upisuješ i kaskadersku ulogu u najnovijem Sony/Marvelovu filmu "Morbius"... Je li uvijek sve bilo tako "ružičasto" u tvojoj karijeri?

- Neki će možda reći da je u filmskoj karijeri bitna sreća, ali ja vjerujem da je težak rad ono što gradi sreću. Kad kažem težak rad, mislim na buđenje rano ujutro, stvaranje discipline za samousavršavanje i tretman svakog dana te na dan audicije, puno strpljenja i spremnosti na neuspjeh. To se sve može prepoznati u trenutku kada glumica ili glumac uđu u casting prostoriju, a ne zaboravimo da karizma i samopouzdanje povećavaju šanse za ulogu.

Od malih nogu bila sam vrlo sramežljiva i introvertna. Nisam znala kakav posao želim raditi niti što želim biti. Sjećam se da su svi moji prijatelji nakon srednje škole razmišljali kako se uklopiti u društvo koje je tada stvarao vrlo zatvoreni sustav. Bio je to veoma zatvoren krug i bilo je vrlo malo mjesta za one koji se ne uklapaju u kategoriju. Ne mogu to objasniti, ali osjećala sam da prihvaćanjem ovog sustava moram promijeniti sebe na negativan način kako bih mogla ići ukorak s njim.

I tada mi je jedna od prijateljica preporučila glumu jer je mislila da bi to moglo pomoći mom mentalnom stanju i da prenesem svoje osjećaje. Od malena sam bolovala od depresije, a u Hrvatskoj se depresija u to vrijeme nije smatrala bolešću i nije bilo lako razgovarati s ljudima. Tako sam upisala školu glume u Rijeci, a moj profesor Bojan Lakoš pomogao mi je u procesu samoosvještenja, nošenja s emocijama i niskim samopoštovanjem u to vrijeme. Uvijek ću biti zahvalna što sam mogla pohađati njegovu školu.

Nakon toga sam odlučila raditi na kruzeru i dušu sam ostavila u New Orleansu. Bilo je jako teško, ali sam se nakon toga odlučila preseliti u London.

Hrvati su jako obiteljski orijentirani, a Londonci nisu takvi. U Londonu sam naučila o neovisnosti, individualnosti i samoći. Isto tako, najizazovnije mi je bilo naučiti komunicirati, živjeti i raditi s ljudima različitih nacionalnosti i podrijetla, jer svatko je imao svoju ideju o tome što je za njega 'istina'.

image

Jagoda Kamov

Duart News

Koje si žrtve kao mlada glumica morala prihvatiti tijekom svoje karijere?

- Vrijeme brzo prolazi u filmskoj industriji. Život stane na neko vrijeme. Odnosi s prijateljima i obitelji nerijetko pate. Rijetko ste kod kuće. Propusti se mnogo bitnih trenutaka, rođendana i vjenčanja. Čovjek se na kraju navikne na izolaciju. Borila sam se dosta dugo da pronađem i održim ravnotežu između svog poslovnog i privatnog života.

Možeš li nam reći nešto više o tome kako je bilo raditi za velike studije kao što su Sony, Disney i Warner Brothers? Kako izgleda put od priprema, dobivanja uloge, preko razmjera setova i snimanja do konačnog dobivanja prilike vidjeti se na velikom platnu?

- Može biti zastrašujuće vidjeti koliko su setovi veliki. Mnogo ljudi stalno ulazi i izlazi. Nikad ne znaš tko su i koji je njihov posao. Ljudi su vrlo ljubazni, ali svi slijede stroge procedure. Postoje nepisana pravila koja nitko ne govori i svatko ih mora sam shvatiti. Tišina se cijeni, ponajviše zato što ljudi rade dugo i lako se umaraju. Svi se trude poštivati tuđi mir. Mogu reći da su britanski setovi mirniji od američkih.

Vjerujem da svaki dan treba imati dobru rutinu koja se sastoji od samousavršavanja, tjelesne aktivnosti i učenja nečeg novog. Postala sam tip osobe koja snažno vjeruje u disciplinu.

Casting počinje tako što mi moj agent pošalje tekst i obično su potrebna 2-3 dana za pripremu. Odvojim jedan dan za istraživanje. Za mene je jako važno razumjeti lik prije nego što naučim replike. Neki bi mi proturječili u tome, ali ovaj pristup smatram najprirodnijim i pokazao mi se uspješnim na audicijama. Drugog dana učim tekst i vježbam ga. Trećeg dana radim dosta vježbi disanja i mimike lica. Izbjegavam to dvoje kombinirati u bilo kojem obliku prije audicije jer vjerujem da to utječe na moj učinak.

Ako snimam, prijatelji mi pomažu s čitanjem replika, a ako idem na audiciju, pokušavam pokazati svoju osobnost pred casting direktorom. Vole vidjeti tko ste kao osoba i kako svoju osobnost utjelovljujete u lik za koji idete na audiciju.

Nakon audicije obično se čeka neko vrijeme. Iščekivanje traje otprilike 2-3 dana. Ako dobijete drugi poziv na casting, to je dobar znak da se selekcija smanjila na vas i još par ljudi. Treba imati na umu da su za nezavisne filmove ponovna snimanja/castinzi samo jednom, ali za veće produkcije mogu se biti i do šest puta.

Nakon što dobijete ulogu, agent će vas obavijestiti. Onda dobijete rezervaciju za čitaću probu i tada se postavlja puno pitanja redatelju. Neki redatelji vole ostaviti kreativnu slobodu glumcima i zajedno raditi na stvaranju određene vizije. S nekim drugim redateljima potrebno je strogo slijediti njihovu viziju, što može biti vrlo izazovno. Radila sam s obje vrste redatelja.

Na snimanju je najizazovnije zadržati energiju za kameru. To uvijek ovisi o ulozi i tome kakva je scena. Izazovno je i čekati da film izađe.

To može biti jako frustrirajuće jer nije moguće pričati o projektu, potrebno je oko 2-3 godine da izađe i kad izađe, lako zaboravim da sam bila dio toga. Kad sam se prvi put vidjela na velikom platnu bilo je zastrašujuće. Shvatila sam da sam jedna od onih glumica koje se ne mogu gledati na ekranu. Također, ljudi često kažu da imam vrlo svestrano lice pa se s pravim kostimom ne mogu ni prepoznati. Zadajem si nekoliko šokova gledajući sebe. Ovih dana izbjegavam gledati moje uloge jer mi je neugodno.

Osim što glumiš u filmovima, ti si i spisateljica i redateljica. Radiš i u kazalištu. Je li moguće biti predan samo jednoj "vještini" ili različitost donosi veću vrijednost tvom radu?

- Trudim se ne biti posvećena samo jednoj stvari jer mislim da je to ograničavajuće. Da biste se istinski razvili kao umjetnik, morate biti u poziciji da možete isprobati nove stvari i ne biti vezani uz nešto što ste radili prije. Samo je pitanje discipline, možete li se usredotočiti na jednu ili drugu stvar.

Kako je došlo do toga da u "Morbiusu" imaš ulogu kao kaskaderka?

- Moj agent me nazvao i rekao mi da bi producent iz 'Morbiusa' volio vidjeti mene i još nekoliko djevojaka u studiju Pinewood. Otputovala sam tamo, odradila razgovor, jako dugo čekala i sutradan su me odveli na posao. Budući da sam 10 godina trenirala ritmičku gimnastiku s predmetom štap i kasnije prešla na dugi štap, pohvalila sam se time pred producentom i pokazala mu nekoliko zamaha metlom jer je to bila jedina stvar koju sam našla u sobi!

Kada je i kako započela tvoja suradnja s agentom? Koliko ti je to pomoglo u karijeri, posebice u ulogama u blockbusterima? Jesi li fokusirana samo na velike filmove ili glumiš i za nezavisne filmove?

- Imam dva agenta. Jedan je agent za reklame, a drugi za glumu jer sam ove godine postala dio programa 'Young Vic Director', na što sam jako sretna i ponosna.

Dobila sam svog agenta prije pet godina. Igrala sam u predstavi 'Život Oscara Wildea', a on je bio u publici. Prišao mi je nakon predstave i od tada sam dobila mnoštvo uloga u reklamama, kao i filmskih uloga.

Ponuđeno mi je puno uloga u nezavisnim filmovima, ali sam mnoge od njih odbila jer sam tip osobe koja teži kvaliteti nad kvantitetom. Ako ne vidim strast iza očiju redatelja i emocionalnu sposobnost da me vodi kao glumicu, neću prihvatiti ponudu. U prošlosti sam bila u situacijama kada redatelj nije bio tu za mene i druge glumce i od tada sam postala jako oprezna.

Primijetila sam da su mnogi nezavisni redatelji i scenaristi postali tehnički precizniji u pogledu svog pristupa filmskom zanatu, ali u tom procesu filmaši su izgubili osjećaj za estetiku i sposobnost režiranja glumaca. Imajte na umu da ne znam kako je na hrvatskom tlu kad su filmski redatelji u pitanju. Rado bih radila na nezavisnom filmu, ali trebaju mi dobar scenarij i redatelj koji brine. I da, odmah bih skočila u taj projekt.

Možeš li usporediti koliko su različite glumačke prilike i industrija povezana s njima u Hrvatskoj i svijetu (UK/SAD)?

- Mislim da bi bilo teško uspoređivati glumačke prilike i industriju u Hrvatskoj i svijetu zbog razlika u svakoj zemlji. Hrvatska je mala zemlja, glumačke mogućnosti u njoj su puno manje. Ipak, mislim da industrija u Hrvatskoj još uvijek raste i nije nemoguće da u našoj zemlji bude više mogućnosti. U Hrvatskoj je teže dobiti posao u reklamama ili filmu jer jednostavno nema toliko redatelja i producenata koji traže glumce. U Hrvatskoj nema stvarno velike produkcijske kuće i teže je steći relativno veliko ime. Bez obzira na to, mislim da hrvatski glumci imaju sposobnost proizvesti kvalitetan rad, kao i svi drugi glumci.

Također, smatram da su prilike za hrvatske glumce limitiranije u cijelom svijetu zbog malog broja stanovnika zemlje i njezinih kulturnih i jezičnih barijera te zatvorenog sustava industrije.

Kad sam otišla prije šest godina, Hrvatska nije puno nudila ljudima koji nisu išli tradicionalnim putem u glumu ili filmsko stvaralaštvo. Hrvatska nema stabilnu filmsku industriju na srednje-velikoj razini. Godišnje imamo film ili dva, ali to nisu velike produkcije. Uglavnom su to nezavisni filmovi.

Ljudima koji su išli na Akademiju često je bilo dostupno kazalište i neki manji filmski projekt. Ako želite biti glumac u Hrvatskoj, morate ići tradicionalnim, akademskim putem - i tada imate pristojne šanse za uspjeh u smislu da se vaše lice vidi. Ali šanse da uđete u filmsku školu ili postanete izvođač bez odlaska na Akademiju prilično su male. U Hrvatskoj nema toliko mogućnosti da ljudi naprave karijeru. Također, imali su starinski način rada čiji ja nisam željela biti dio. Mislim da je to pomaknulo kreativnost unatrag i kad sam započela karijeru u Londonu, to sam i potvrdila.

Sustav jednostavno funkcionira drugačije, a gospodarstvo zarađuje od turizma pa je Hrvatskoj jako teško napraviti visokobudžetni film. U Velikoj Britaniji glavni prihod dolazi od filmske industrije. London je raznolikiji i otvoreniji od Hrvatske kada je u pitanju kreativna industrija. Kada tek počinjete, sustav će vam ponuditi mnoge glumačke prilike. Sustav želi da postignete svoje ciljeve, želi da uspijete. To je ono što jako volim u Londonu. Tamo puno više prepoznaju i slave talent, i imaju puno više mogućnosti da taj talent procvjeta.

Osjećam da u Hrvatskoj sustav ne želi iskorak pojedinca, zbog čega je ljudima s područja poput mog teže probiti se. Sustav želi da ostanu u blizini, ali ne pruža im potrebne mogućnosti za to. Ne kažem da je u Londonu lakše glumiti. Da, ima puno prilika za casting, ali ne zaboravimo da se natječete s puno glumaca različitih nacionalnosti i svi su jako talentirani, mladi i lijepi.

image

Jagoda Kamov

Duart News
image

Jagoda Kamov

Duart News

Što digitalne platforme poput Spotlighta, Duarta i drugih nude mlađim neameričkim/nebritanskim glumcima i glumicama?

- Nedavno sam se pridružila Duartu pa ne mogu ulaziti u detalje, ali vidim da pokušavaju pomoći glumcima da se probiju izvan zemalja regije i to zvuči sjajno.

Ja sam na Spotlightu duže vrijeme i doista je teško doći u 'spotlight' (u prvi plan), a čak i kada to učinite, i dalje vam je potreban agent koji će vas poslati na casting. Većina casting-poziva koje sam obavila došlo je kroz Spotlight. Spotlight nudi posao svima, bez obzira na nacionalnost ili etničku pripadnost. Bitan je dobar agent.

Imaš li omiljene filmove redatelja Daniela Espinose ili omiljene filmove iz Spiderman/Marvel filmova ?

- Da, Espinosin film 'Child 44'. Kad je Marvel u pitanju, sviđaju mi se 'Čuvari galaksije'.

Za kraj, možeš li nam reći nešto više o svojim najnovijim projektima "The Long Trail" i "The Dumb Man"? Kada ih možemo očekivati? Koje su tvoje nade i očekivanja vezana uz njih?

- Ne mogu vam puno reći. 'The Long Trail' koji sam napisala i koji ću režirati vjerojatno 2024. je u pilot fazi.

'The Dumb Man' je predstava koju sam napisala i na kojoj trenutačno radim kao redateljica. Otvorenje će biti u kolovozu 2022. za Camden Festival, a onda će početi igrati.

Riječ je o predstavi o prihvaćanju i smrti te egzistencijalnim pitanjima koja svatko od nas proživljava. To je također predstava o strahu od različitosti, strahu od gubitka i stalnom porivu za racionalizacijom i poricanjem stvarnosti. Nijem čovjek je čovjek koji je godinama zaglavio u prošlosti, ne živi sadašnjost i boji se svega novog. Predstava govori o tome kako se ovaj čovjek miri sa svojom nesposobnošću da pobjegne od stvarnosti i prihvati ono što se dogodilo u prošlosti.

Cijeli intervju možete pročitati na: https://duart.hr/news/jagoda-kamov-interview-2022

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
27. studeni 2024 23:44