'TUGA I SLAVA'

INTIMNO ČEPRKANJE PO AUTOBIOGRAFIJI Novi Almodóvarov film je izvrsno ostvarenje koje ga vraća u prvu europsku redateljsku ligu

 Promo

Već sam dosta dugo rezerviran prema filmovima Pedra Almodóvara. “Julieta” - o čudnom odnosu majke i kćeri - bila je puno suvislija nego komedija “Putnici ljubavnici”, zasigurno njegovo najslabije ostvarenje u ovom mileniju, ali je trpjela od bezličnosti karakteristične za mnoge njegove radove. Stjecali ste dojam da on često nema pravog povoda za priču i nada se da će njegov uobičajeno sjajan vizualni prosede prikriti dramsku nategnutost. Kad bi se i dočepao intrigantnog štofa (“Koža u kojoj živim”), činilo se da je krenuo u krivom pravcu (pogotovo kad pročitate roman Thierryja Jonqueta po kojem je taj film snimljen) i da bi netko drugi to puno žešće i neugodnije oblikovao.

Kao da je i sam osjetio da više nije u onom zlatnom razdoblju kad je nanizao Oscarom nagrađene “Sve o mojoj majci” i “Pričaj s njom” te svojevrsni subverzivni vrhunac “Loš odgoj”, pa je napravio važan zaokret koji je rezultirao njegovim najboljim ostvarenjem posljednjeg desetljeća. To je trik koji su već mnogi patentirali, a zove se jako intimno čeprkanje po autobiografiji. Ne baš doslovno, kod Almódovara nikad ne znate što mu se zbilja dogodilo - od onoga što vidite na filmu - a što nije, uostalom, on sam ima averziju da osobne zgode prenosi na ekran, obično ih zavrti tako da postanu neprepoznatljive, no sad kao da je jako približio nekoj vrsti ispovijedi.

Sve je tu što treba biti, odrastanje u provinciji, začinjeno imaginarnim detaljem stanovanja u kući koja izgleda poput špilje, vezanost uz majku koja ga tjera u katolički seminar jer jedino tamo može dobiti besplatno ali dobro obrazovanje, odlazak u Madrid gdje postaje renomirani filmski redatelj, kreativna kriza karakteristična za sredovječne umjetnike, mirenje s glumcima s kojima je nekad raskinuo suradnju i susret s ljubavnikom koga nije vidio tri desetljeća.

Osobni ton postignut je činjenicom da su u glavnim ulogama njegovi omiljeni glumci Antonio Banderas, Penélope Cruz, Julieta Serano i Cecilia Roth, ali i nekolicina drugih s kojima još nije radio (Atier Exenadia, Leonardo Sbaraglia, Nora Navas), a i ti su se odlično uklopili u njegov umjetnički svijet. Uz pomoć diskretnih detalja objasnio je svoj stil, na primjer, kad mali Salvador (sjajni debitant Asier Flores) uči soboslikara Eduarda (César Vincente) pisati, upozorava ga da olovku koristi neosjetno, kao kad slika (mladić je talentirani crtač). Isto tako i Almodóvar neosjetno režira, film se odigrava u bar tri vremenska razdoblja, a imate dojam da jedna cjelina klizi u drugu i vraća se unatrag.

Ne samo to, odrasli Salvador (glumi ga, naravno, Banderas), na vrhuncu redateljske slave, pati od bezbroj bolesti, no zahvaljujući susretu s bivšim suradnikom Albertom (Etxenadia) navikne se na heroin i bol koja ga danonoćno muči popusti. Takve bi scene mogle djelovati mračno, no Almodóvar ih režira s puno humora, uostalom, kao i one u kojima dominira homoerotika. Budući da je junak imućni umjetnik, scenografija i kostimografija su fascinantni, a posebno je efektan kraj koji smješta cjelinu u domenu metafilma. Izvrsno ostvarenje, koje vraća Almodóvara u prvu europsku redateljsku ligu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 02:51