Mađarska redateljica Ildikó Enyedi skrenula je na sebe pažnju netom pred pad Berlinskog zida, kad je filmom “Moje 20. stoljeće” osvojila nagradu za najboljeg debitanta u Cannesu. U idućih četvrt stoljeća, Enyedi je uvelike pala u zaborav, sve dok u veljači ove godine njen film “Tijelo i duša” nije osvojio Zlatnog medvjeda u Berlinu. Osvojio ga je zasluženo, jer je to bio najbolji film u ne baš jakoj konkurenciji.
“Tijelo i duša” zbiva se u jednoj budimpeštanskoj klaonici. Junaci filma su stari činovnik - samac te žena koja pristiže u kolektiv kao sanitarni kontrolor.
Tijekom jedne kontrole na detektoru laži, par autističnih osamljenika shvati da su prethodne noći sanjali navlas isti san. Uskoro će uvidjeti da sanjaju isto svake noći, te da se obama u snu pojavljuje i onaj drugi. Junaci su - kako se veli - “srodne duše”: no, pitanje je može li njihove veza funkcionirati i u tjelesnom svijetu.
Film Ildikó Enyedi film je o ofucanim ljudima u ružnoj klaonici - po ikonografiji, naizgled, čisti istočnoeuropski crnjak. Istodobno, to je klasično ispripovijedana melodrama s jednostavnim narativnim nacrtom i puno pozitivnih emocija - dakle, film koji bi publiku mogao naći i izvan niše tvrdokornih art-filmskih fanova. “Tijelo i duša” je fini film suptilne redateljice koja nam se sretno vratila u fokus.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....