Izdvojili smo deset uloga koje su Mustafi Nadareviću obilježile karijeru

Mustafa Nadarević teško bi postao poznata medijska faca da nije bilo Televizije Zagreb. U kazalištu je od 1969. kotirao jako dobro, čim je postao član zagrebačkog HNK, no to je uključivalo i neke druge prednosti. Za to kazalište često je režirao Georgij Paro kojem su na Televiziji Zagreb 1971. povjerili skupu ekranizaciju "Diogeneša" prema Augustu Šenoi, seriju iz pet jednosatnih epizoda. Uz Borisa Buzančića glavnu ulogu igrao je Mustafa Nadarević, što je bio veliki odskok za glumca koji dotad nije imao bog zna kakvo iskustvo pred kamerama (u popularnom "Fiškalu" nastupio je u samo jednoj epizodi).

Zapamtila ga Jugoslavija

"Diogeneš" je bio kostimirani spektakl, taman po mjeri da te zapamti čitava tadašnja Jugoslavija, a Nadarević je to vrlo dobro iskoristio. Sedamdesetih je nastupao uglavnom na televiziji, u serijama "Nikola Tesla", "Punom parom", "Mačak pod šljemom" i "Velo misto", ova potonja je bila neusporedivo najpopularnija, ipak je to bio tekst Miljenka Smoje o nastanku splitskog Hajduka, međutim, najvažniji je bio "Nepokoreni grad", serija kojom se Televizija Zagreb u razdoblju nakon Titove smrti nastojala etablirati kao jedan od stupova režima.

U njoj su epizode uglavnom bile samostalne, likovi su se rijetko ponavljali, uz iznimku jednog od šefova zagrebačkih ilegalaca Brke Serdara. Njega je glumio upravo Nadarević, pojavio se u devet od četrnaest epizoda, pa i u onoj posljednjoj, u kojoj partizani ulaze u Zagreb i ilegalci se više ne moraju skrivati.

Nudili mu najbolje filmove

Film ga je otkrio kako spada tek 1982., u ratnoj drami "Miris dunja" Mirze Idrizovića. Glumio je sarajevskog biznismena sklonog ustašama i Nijemcima, koji isprva nema pojma da njegova obitelj skriva na tavanu mladu Židovku (Ljiljana Blagojević iz "Sjećaš li se Dolly Bell?"), no unatoč tome što se to ne poklapa s njegovim habitusom, zaljubi se u nju i postaje podvojena ličnost.

Te godine u Puli govorilo se da je rođena nova filmska zvijezda, prognozirali su mu Zlatnu arenu za mušku ulogu, no po "republičkom ključu" nagradu je dobio Ljubiša Samardžić za film Žike Mitrovića "Savamala", koga se danas malo tko sjeća, uostalom kao i te uloge.

Otad je dobivao sve zanimljivije filmske ponude, u akcijskoj komediji "Mala pljačka vlaka", redateljskom prvijencu Dejana Šorka, igrao je karikirani lik provincijskoga gangstera po imenu Paragraf (zato što je vladao svim finesama zakona, a boravio je i u Americi), u "Ljubavnim pismima s predumišljajem" Zvonimira Berkovića bio je liječnik ženskar koji zavede nedostižnu Irinu Alfjorovu (o čemu glavni junak Zlatko Vitez samo sanjari), a kreativni vrhunac mu je svakako lik shizofrenog učitelja glasovira u filmu Gorana Markovića "Već viđeno", koji se uoči završnice pretvara u serijskog ubojicu. I opet mu nisu dali Zlatnu arenu, dobio ju je Žarko Laušević za "Oficira s ružom", izgledao je vrlo uvjerljivo kao romantični partizanski časnik, ali ono što je napravio Nadarević zvalo se ozbiljnom glumom.

Naposljetku je dobio naizgled nedostižnu nagradu za ulogu Leonea Glembaya u "Glembajevima" Antuna Vrdoljaka, bio je to spoj teatra i filma kakav obično pali kod festivalskog žirija, Nadarević je taj lik igrao i u kazalištu, no u ovom filmu, koji je u nekim dijelovima prilično zanimljivo nadogradio Krležinu dramu, postoji izvjestan problem. Leonea je kao mladića zavela iskusna barunica Castelli (Ena Begović), no Nadarević je u vrijeme snimanja tog filma imao 43 godina, a njegova partnerica 27, što se lijepo vidjelo na ekranu. Vrdoljak se u podjeli uloga mogao izgovarati na umjetničke slobode, no ima dosta gledatelja kojima je to smetalo.

Bizarna uloga kod Papića

Ne spominje se da je glumac igrao u drugom, nikad dovršenom dijelu "Seoba" prema Milošu Crnjanskom, u režiji Aleksandra Petrovića (taj se materijal povremeno prikaže na RTS-u), ali ni to da je svoju najvažniju međunarodnu nagradu dobio na filmskom festivalu u Moskvi za "Gluvi barut" Bate Čengića, pobjednika posljednjeg jugoslavenskog festivala u Puli. Podijelio je to priznanje s Branislavom Lečićem. Usput, imao je i epizodu u američko-jugoslavenskoj koprodukciji "Kapetan Amerika", režirao ju je štancer Albert Pyun, no kolekcionari Marvelovih trivijalnih produkcija svakako su uvrstili taj ne baš jeftini blu-ray disk u svoju kolekciju.

Početkom 90-ih bizarna mu je uloga u "Priči iz Hrvatske" Krste Papića, igrao je utjecajnog komunista koji nakon prvih višestranačkih izbora mijenja stranu i postaje šef policije. Kad ga prvi put vidite na novoj funkciji, on se smiješi i neodoljivo podsjeća na Josipa Manolića. Redatelj je smatrao da kritičari izmišljaju kad ukazuju na tu podudarnost, no malo koga je uspio uvjeriti. Nadarević se vratio u HNK, pripremao i radio vlastite projekte, jedan od njih bit će nagrađivana predstava "Hasanaginica", koja će tek osamdesetih postati slavna, a - kako tvrdi - vrlo je dobro surađivao s ravnateljem drame Jakovom Sedlarom, ne samo da je glumio u "Gospi" nego i u "Četveroredu", tzv. najdužem reklamnom spotu za Hrvatsku demokratsku stranku, koja je usprkos tome 2000. izgubila izbore.

Nije tamo, srećom, glumio nekog primitivnog partizanskog koljača iz Srbije (poput pokojnog Božidara Alića), nego autoritativnog partizanskog časnika. Razgovarao sam o tome s Arsenom Dedićem, koji je odbio skladati glazbu za taj film, prije toga je uredno surađivao sa Sedlarom, i zanimalo me kako se Nadarević našao u nečem takvom. Rekao je: "Sedlar mu je bio jako susretljiv kao ravnatelj drame HNK pa mu je Nadarević na ovaj način vratio uslugu".

Koje su Nadarevićeve uloge za koje niste čuli ili ste ih možda zaboravili? Svakako potražite na YouTubeu kratkometražni film Srđana Vuletića "Troskok" (Hop, Skip & Jump) iz 2000. U samo 16 minuta u njemu je izložena razvedena radnja o ljubavnicima koji se rastaju u vrijeme Zimske olimpijade, on (Nadarević) s njom više ne želi imati posla, a ona (Nataša Barbara Gračner) je zgranuta kako se ta veza grubo raskida.

Prošle su godine, počeo je rat u Sarajevu, on je sad jedan od nesretnika koji se s kanistrima za vodu šulja između zgrada, a ona srpska snajperistica koja se poigrava s njim. Za dječake koji žive na ulici izazivanje snajpera je igra, katkad s tragičnim završetkom, no ne i za njega, jer mu se bivša ljubavnica smjestila točno nasuprot zgrade u kojoj živi i povremeno mu daje do znanja da bi ga mogla ubiti kad bi htjela.

Zaboravljeni Rio

Vuletić je sarajevski redatelj, no vrlo dobru ulogu Nadareviću je namijenio i Zagrepčanin Davor Žmegač u svom pomalo zaboravljenom filmu "Prezimiti u Riju", snimljenom 2002. Taj je dobio četiri Zlatne arene, ali nijedna od njih nije pripala Nadareviću, što je zbilja bezobrazluk, jer je on odličan u ulozi beskućnika kojem se kći (Leona Paraminski) najavljuje u posjet: ona naime s majkom živi u Njemačkoj, odavno je zaboravila Zagreb, a sada bi oca rado upoznala sa svojim budućim suprugom.

Nadareviću nema druge nego lažirati da živi dobro i imućno pa provaljuje u tuđi stan i namješta ga kao gnijezdo iz snova. Naravno, priča je čista prerada starog filma Franka Capre "Dama za jedan dan" (ima i novija verzija pod naslovom "Šešir pun čuda"), no to je napravljeno svjesno, nema govora o nekakvom potkradanju. Zagrebački glumac u toj ulozi blista.