Ima stanovite sličnosti između britanske redateljice Andree Arnold i tvorca najvećeg ovogodišnjeg hrvatskog filmskog uspjeha Nebojše Slijepčevića.
I Arnold i Slijepčević dugo su se uspinjali u svijetu filma. Oboje su se profesionalno afirmirali na TV-u, odnosno u dokumentarcu. I Arnold i Slijepčeviću odskočna je daska bio Cannes. Oboje su afirmaciju u igranom filmu stekli tek onda kad im je u ne baš mlađahnoj dobi kratki film nominiran za Oscara. Kad se to dogodilo, Arnold je imala pune 44 godine. Kratki film "Wasp" joj je 2005. nominiran za Akademijin kipić, koji će i dobiti.
Zakašnjela debitantica izgradila je od tada do danas jednu od zanimljivijih karijera novijeg britanskog filma. U filmovima koje će snimiti potom ("Crvena cesta", 2006., "Akvarij", 2009.) Arnold se, barem naoko, nadovezivala na najreprezentativniju i najsjajniju tradiciju britanskog filma, a to je ona socijalnog realizma. Slično kao filmovi Kena Loacha, Mikea Leigha ili Stephena Frearsa, i filmovi Andree Arnold zbivali su se u razizemlju društva. Ambijent tih filmova su blokovi socijalne stanogradnje, a njezine filmove napučuju samohrane majke, raspuštena dječica, loši očevi i još gori očusi, neplaćeni računi i neoprano posuđe. No kod Andree Arnold postojao je provodni motiv koji je bio osobito njezin i ponavljao se iz filma u film. To je motiv djece prepuštene samoj sebi.
Taj motiv možda je ponajbolje vidljiv u njezinu jedinom američkom filmu, trosatnoj sagi "American Honey" (2016.). Arnold se u tom filmu bavila komunom odbjeglih tinejdžera koji u kombiju lutaju Amerikom preživljavajući tako što od vrata do vrata prodaju časopisne pretplate. I "American Honey" bio je, kao i svi redateljičini filmovi, naoko tinejdžerska socijalna drama. Ali bio je i nešto više. Junaci Andree Arnold uvijek su negdje između djece iz Gouldingova "Gospodara muha" i Izgubljenih dječaka iz "Petra Pana". Njezini su junaci djeca u svijetu bez odraslih ili barem bez odgovornih odraslih koji bi se o njima pobrinuli.
Sve to vrijedi i za najnoviji redateljičin film "Bird". Snimljen u autoričinu zavičaju - priobalnom Kentu - "Bird" prati 12-godišnju djevojčicu Bailey (Adams) koja živi sa samohranim ocem (Keoghan). Otac se kani vjenčati za curu koju je tek upoznao, a Bailey to užasava. Jednog dana ona u polju upozna neobičnog stranca s govornom manom i čudnim akcentom (Rogowski). Neznanac tvrdi da traži oca za kojeg vjeruje da stanuje tu negdje u blizini. Postaje Baileyn prijatelj, pokrovitelj i rješavatelj problema. Radi ono što djeca očekuju da odrasli rade.
Na prvoj razini "Bird" je zaista tipični britanski kitchen-sink realizam. Sve je tu: socijala i socijalni radnici, maloljetni roditelji, neodgovorne matere, cementni blokovi, djetinje klatarenje po ulici i poljima. No kako stvar ide dalje film se neopazice pretvara u nešto drugo. Postaje, zapravo, sličan Spielbergovu "E.T.-ju". U oba filma čudesni neznanac sleti da bi polijepio nečije skršeno djetinjstvo. Samo kod Spielberga je taj netko svemirac, kod Arnold Nijemac koji frflja. E.T. kod Spielberga poleti biciklom u puni mjesec. Junak "Birda" poleti - pa, malo drukčije.
Ovim filmom Andrea Arnold je do kraja iskoračila iz socijalnog, a prigrlila magijski realizam. Njezina Izgubljena djevojčica u "Birdu" nalazi Petra Pana. Osobno su mi filmovi britanske autorice bili draži kad su bili manje napadno metaforični, kad nisu toliko visjeli o dosjetci kao što visi "Bird". Ali ako i jest tako, "Bird" svejedno vrijedi gledanja. Taj film je lijepi uvod u rad jedne od najzanimljivijih redateljica današnjice.
BIRD (V. Britanija 2024.), režija: Andrea Arnold, uloge: Nykiya Adams, Franz Rogowski, Barry Keoghan, kina
Ocjena: 4
Komentari
0