LANJSKI POBJEDNIK CANNESA

JA, DANIEL BLAKE Blistav izdanak engleskog socijalno angažiranog filma (ali, nažalost, slabo prolazi u našim kinima)

Prizor iz filma 'Ja, Daniel Blake'

Lanjski kanski pobjednik slabo prolazi u našim kinima, a drukčije nije moglo ni biti kad je hrvatsku premijeru imao još u kolovozu, u međuvremenu nije dobio ni jednu nominaciju za Oscara (nagrada Britanske akademije za film i televiziju za najbolji britanski film valjda nije na tolikoj cijeni), tako da se na repertoar doslovno ušuljao prije dva tjedna i do danas nije skupio ni tisuću gledatelja. Šteta, u pitanju je blistav izdanak engleskog socijalno angažiranog filma, odmjeren i analitičan, podigranih emocija (osim u završnici), što ne čudi jer je takav i cjelokupni opus danas 80-godišnjeg Kena Loacha.

Netko drugi bi svoga protagonista predstavio kao mučenika, jer što je drugo Daniel Blake iz Newcastlea, 59-godišnji stolar koji je zbog srčanog udara gotovo pao sa skele. To je, dakako, sitnica u odnosu na ono što mu priprema tamošnja birokracija: neprestano ga uvjeravaju kako mora glumiti da je radno sposoban, jedino tako može dobiti invalidninu, jer takvi su, naime, propisi.

On herojski podnosi probijanje kroz njihove labirinte, uvijek nasmiješen, ironičan, spreman na protupitanja (nimalo slučajno da ga glumi stand-up komičar Dave Johns), uči se pisati i na kompjutoru, a pritom ima vremena pomoći susjedu pa i zgodnoj došljakinji iz Londona, samohranoj majci s dvoje djece. Naravno, romansa je izbjegnuta, Loach točno zna što spada u koju vrstu priče, a film vodi majstorski, dozirajući ga diskretnim realizmom, simulirajući ulomak života kakav nikad ne biste voljeli voditi.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 12:49