JURICA PAVIČIĆ

JACK RYAN: POZIV IZ SJENE Šora Amerikanaca i Rusa u djelu bezočne imperijalne arogancije

Dok u pojedinim scenama gledate Kieiru Knightley i Kennetha Branagha pitate se što tu zapravo rade, a pokatkad se usred scena čini da se to pitaju i - oni sami

Tom Clancy - američki pisac špijunskih trilera koji je prošlog listopada umro u 66. godini života - stigao je od osamdesetih godina do smrti načiniti cijeli jedan paralelni fikcionalni svijet špijunskih romana, pucačkih igrica i političkih distopija osovljen oko piščevog središnjeg junaka. Taj junak zvao se Jack Ryan, bio je i marinac i analitičar CIA-e, a u kasnim romanima Clancy ga je dotjerao i do dva predsjednička mandata u Bijeloj kući.

Republikanac i militant koji se dičio time što u podrumu vile ima streljanu, Clancy je imao nesreću što je u književnost stigao generaciju prekasno da bi ozbiljno eksploatirao hladni rat. Svoj prvi roman - “Lov na crveni oktobar” - napisao je u osvit perestrojke, pa se siroti Ryan tijekom cijele špijunske i državničke karijere morao boriti protiv (ipak) drugorazrednih zlikovaca: IRA-e, Libije, Koreje ili kolumbijskih kartela.

Film “Jack Ryan: Shadow Recruit” nije temeljen ni na jednom piščevom predlošku. Kako god, to je film koji Jacku Ryanu daje šansu koju mu maćeha geopolitika eto nije dala: da se stvarno pošora s Rusima. A da bi došlo do tog povijesnog spoja morale su se dogoditi dvije stvari. Za prvu od njih pobrinuo se Vladimir Putin koji je Rusiju opet pretvorio u antipatičnu i moćnu silu. Za drugu su se pobrinuli scenaristi filma, koji su Ryana pomladili trideset godina i vratili ga na početak karijere.

Na početku filma u režiji Kennetha Branagha, Ryan ( Chris Pine) doktorand je London School of Economics koji na TV-u vidi napad 11. rujna. Javi se kao dragovoljac u afganistanski rat u kojem spasi drugove iz gorućeg helikoptera. Kako je napola invalid, oficir Clark ( Kevin Costner) nudi mu posao u financijskoj analitici CIA-e. Tamo ubačeni agent Ryan nanjuši tajnu financijsku operaciju kojom Rusi kane srušiti vrijednost dolara i izazvati ekonomski kaos u SAD-u. Pod lažnom krinkom revizora Ryan stoga stiže u Moskvu gdje treba prekopati papire nacionalističkog tajkuna Šerevina (glumi ga sam Branagh). Već u hotelskoj sobi Ryana pokušaju ubiti, a tako manje-više ide i dalje.

Tijekom idućih sat i pol Ryan će pokazati ne samo da je kadar spašavati ranjenike iz požara sa slomljenim pršljenom, nego da ima doktorat iz ekonomije, zna voziti helikopter, kamion i motor, vrhunski zna informatiku, kriptografiju i ruski jezik, te je u stanju fizički svladati trokrilnog ubojicu. Pri tom - kako veli Clark - ne skida s usta “osmijeh skauta na izletu”. Clarku se to sviđa. Nekima - recimo meni - nešto manje.

“Jack Ryan: poziv iz sjene” je djelo bezočne imperijalne arogancije koje se od sličnih hladnoratovskih fikcija razlikuje samo po tome što u 21. stoljeću CIA bezbrižno vršlja Moskvom i što je Branagh - jednako bezbrižno - film mogao snimati na izvornim moskovskim lokacijama. Što se svega drugog tiče, Rusija je “ona stara”: bešćutni imperij zadojen fanatizmom koji hladno žrtvuje ljude, a stoljetna tradicija i kultura tu su kao znak zastrašujuće opačine i dekadencije.

Sve je to skockano u komad akcijskog filma koji je besprijekorno režiran i produciran, te napučen prvorazrednim glumcima. Nažalost, ta perfekcija filmu samo šteti, jer vas podsjeća da nije riječ o kempu tipa “Machete”, nego da je netko to zbilja mislio ozbiljno. Dok u pojedinim scenama gledate Kieiru Knightley i Kennetha Branagha pitate se što tu zapravo rade, a pokatkad se usred scena čini da se to pitaju i - oni sami.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 06:00