JEDAN OD VRHUNACA MAJSTORA PROVOKACIJE Tko bi normalan započeo božićni film silovanjem, i to vrlo neugodnim. Paul Verhoeven

Stjecajem okolnosti, novi film Paula Verhoevena počeo se u nas prikazivati upravo za blagdane. Nije to bez vraga, u njemu se nose borovi, priređuju božićni domjenci i večere, na televiziji je prijenos mise, zbiva se još štošta što vezujemo uz najvažniji kršćanski vjerski praznik. A opet? Tko bi normalan započeo božićni film silovanjem, i to vrlo neugodnim. U otmjeni stan rafinirane poslovne žene upao je neznanac sa skijaškom maskom na licu, bacio je na pod i obavio što je htio. Redatelj je relativizirao prizor umetanjem kadrova žrtvine mačke koja s enigmatičnim izrazom promatra što se događa, a još nas je više iznenadio kasnijom scenom u kojoj žena u kadi šutke rekapitulira što joj se dogodilo, nema vrištanja ni plača, samo crveni trag na pjeni, tamo gdje je ispod vagina, naznačuje da je ili povrijeđena ili je upravo tada imala mjesečnicu.

Flegmatičnost silovane protagonistice tek je prvo iznenađenje koje nas očekuje kada je u pitanju njezin karakter. Michèle Leblanc - u fascinantnoj glumačkoj izvedbi Isabelle Huppert - producentica je vrlo nasilnih video igara i već ste spremni ustvrditi: “Dobila je što je zaslužila”, kad slijede novi zaokreti. U svom uredu ima seksualni odnos s mužem najbolje prijateljice, koja također radi u njezinom poduzeću, očito je tako nešto uzbuđuje i mora da je silovatelj s početka filma dotaknuo u njoj nešto što ni sama ne zna objasniti. Nije da želi da se to ponovi, zato kupuje čekić i sprej sa suzavcem kako bi se u narednoj takvoj situaciji obranila, međutim, tko zna da li to zaista želi.

Michèle je nevjerojatno komplicirana osoba, traumatizirana u djetinjstvu, ali se naučila s time nositi, zato je i tako osorna, pragmatična, na muškarce u svom životu ne gleda kao na partnere, za nju su to bedaci ili nepodnošljivi tipovi kojima se isplati jedino naređivati. Sa svojim zlostavljačem srest će se još u nekoliko navrata, jednom će ga čak pokušati natjerati da igra po njezinim pravilima, ali on uživa samo kad je u dominantnoj poziciji, kad tuče i šamara ženu koju siluje.

Verhoevenova junakinja strši među likovima suvremene kinematografije, nema tu politički korektnih opravdavanja za nešto što je na rubu perverzije, a redatelj se u svemu tome dobro snalazi jer je to njegov svijet. “Ona” je nastala nakon desetgodišnje pauze, prije toga je potpisao podjednako impresivnu “Crnu knjigu” u kojoj se Židovka Rachel (Carice van Houten) pretvara da je arijskog podrijetla i zavodi nacističkog časnika: kad je obojila kosu u plavo, nije zaboravila da to isto napravi s dlačicama na intimnim dijelovima tijela. I Rachel odbija biti žrtvom, suludo je hrabra i slama se samo u jednom trenutku, kada joj oduzmu voljenog muškarca. Takvih likova ima još u njegovom opusu, posebno je začudna plemkinja Agnes (Jennifer Jason Leigh) u povijesnom filmu “Meso i krv”, koja se radije pridružuje razbojnicima nego da bude njihov pasivni plijen. Sharon Stone u “Sirovim strastima” nije bez razloga najvažniji ženski lik u američkim krimićima 90-ih, a i ozloglašene “Plesačice” postaju posve drukčiji film sagledaju li se iz ženskog kuta. Usprkos prigovorima da eksploatira erotiku i žensko tijelo, Verhoeven je zapravo feminist koji to vješto prikriva provokativnim temama svojih filmova. U tom pogledu je “Ona” jedan od njegovih kreativnih vrhunaca.