TVORNICA HITOVA DR. IVANA MALOČE

'Još uvijek dižem kredite za filmove. Jamci su Interfilm i Ivan Maloča osobno. Pa sad vi vidite kakva je to vrsta posla'

 Neja Markičević / CROPIX
Neobičnu političku tragikomediju “Koja je ovo država?”, novi film najuspješnijeg domaćeg producenta, u prvom je tjednu prikazivanja pogledalo VEĆ 32 tisuće ljudi

Film “Koja je ovo država” Vinka Brešana pogledalo je u tjedan dana (s nešto pretpremijera) nešto manje od 32 tisuće gledatelja. Jesu li to brojke kojima je direktor Interfilma Ivan Maloča, koji je producirao tu neobičnu političku tragikomediju, zadovoljan? S jedne strane, njegova “Svećenikova djeca”, također s Brešanom kao redateljem, u samo tjedan dana imala su skoro 53 tisuće gledatelja, ali rezultat filma “Koja je ovo država” već sada je bolji od bilo kojeg hrvatskog filma u prošloj godini.

“U načelu sam zadovoljan jer znam da su se u međuvremenu promijenili trendovi. Današnja gledanost ne može biti ista kao i prije pet godina. Međutim, smeta me što ne znam što je iza tih brojki. Tko zapravo gleda taj film? Mi nemamo onih finih analiza kao Amerikanci koji odmah izračunaju koliko je posto bilo ženske a koliko muške publike, koliko tinejdžera, koliko starijih, koji im je socijalni status, a to su vam sve važne stvari. Ako shvatite da ste pogrešno naciljali reklamu, morate biti spremni da se čim prije preusmjerite.”

Maloča zna što govori jer je lani u travnju dobio doktorat na temu “Marketing hrvatskog dugometražnog igranog filma”. Nema iluzija da možemo preuzeti američki model, ali kad bismo se bar pomogli iskustvima Češke ili neke druge napredne srednjoeuropske zemlje, već bi to, po njegovu sudu, bilo jako puno.

Taj inženjer građevine počeo se baviti filmom gotovo slučajno i skoro odmah odustao. Prva filmska produkcija Interfilma zvala se “Božić u Beču”, a bilo je to 1997., u doba “umivenih” hrvatskih ostvarenja. Njezin junak bio je violinist koji se sklanja u austrijsku metropolu kako bi pobjegao od ratnih razaranja kod kuće, no kasnije se predomisli. Samo snimanje bilo je traumatično, da bi se prešla granica trebalo je na desetke potvrda, kako za Sloveniju tako i Austriju, a kad su već došli u Beč i gotovo snimili važnu scenu, pao je snijeg. Nije bilo druge, nego lopate u ruke i stvoriti dojam da bijelog pokrivača uopće nije bilo. Film je slabo prošao u kinima, čak ga se i redatelj Branko Schmidt nerado sjeća, ali je za Maloču sve nakon toga krenulo nabolje.

“Maršal” Vinka Brešana iz 1999. imao je 100 tisuća gledatelja, pobijedio je u Puli, dobio nagradu za režiju u Karlovym Varyma i bio prvi hrvatski film koji se tih godina probio na Berlinale, u prateći program, gdje je dobio dva priznanja. Brešan je otad radio samo s Interfilmom. Njegovi “Svjedoci”, po kontroverznom romanu Jurice Pavičića “Ovce od gipsa”, ušli su u službeni program Berlinalea, prvi i do danas jedini naš film koji se probio u konkurenciju jednog od tri velika međunarodna festivala te bio iznimno zapažen na međunarodnoj sceni. Status hitmejkera Maloča je učvrstio popularnim ostvarenjima “Sonja i bik” Vlatke Vorkapić i “Svećenikova djeca”. U kinima je dobro prošao i “Narodni heroj Ljiljan Vidić” Ivana Gorana Viteza, a među redateljima s kojima redovito radi je i Zrinko Ogresta. Njegov film “S one strane” jedno je od najprestižnijih ostvarenja hrvatske kinematografije posljednjih godina.

“Koja je ovo država”, što je dosta neobično, ima poljskog koproducenta, kompaniju Orka. Većina naših filmova ne makne se iz regije u potrazi za partnerima. “Nije to bilo nešto ciljano, upoznao sam ih na jednom međunarodnom marketu, ispričao sam im što upravo radim i njih je to zainteresiralo. Poslao sam im scenarij, svidio im se i ponudili su ga poljskoj televiziji. Ovi su vrlo brzo odgovorili da pristaju, što mi je bila potvrda da u pitanju nije nikakva lokalna priča, nego nešto što može funkcionirati univerzalno, bar u zemljama koje su prošle razdoblje tranzicije. Isti je slučaj bio s ‘Ustavom republike Hrvatske’ Rajka Grlića, koji je vjerojatno najnagrađivaniji hrvatski film posljednjih godina. I za njega bi netko rekao da je lokalna priča, no Rajko mi se pohvalio da su je i u Indiji prepoznali.”

Bolje kombajn nego objektiv

U novije vrijeme hrvatski filmovi sve češće dobivaju potporu Eurimagesa, filmskog fonda Europske unije, pa tako i spomenuti Brešanov i Grlićev film. Je li to važan poticaj? “Nije za odbaciti, radi se o 15% od ukupnog budžeta. Naravno da skupi francuski ili njemački filmovi dobivaju puno više, no naši filmovi rijetko kad koštaju preko 10 milijuna kuna. Znam da smo se gadno namučili kad smo prvi put popunjavali njihov upitnik, na neka pitanja uopće nismo znali odgovoriti. Sad smo se ipak izvještili.

Još kad bismo imali pomoć europskih fondova i na drugim razinama! Kinematografija je na trećem mjestu kao kreativna industrija, na prvom je građevina, ali ne dobivamo sredstva koja zaslužujemo, jer ljudi koji odlučuju o tome, nemaju pojma što je to, na primjer, objektiv. Meni nije samo stalo da snimam filmove, ja moram ojačati i kao poduzeće, kupiti kamere, odgovarajuće objektive, zapošljavam i mlade stručnjake koji su vrlo pokretljivi, upravo ono što se traži, stoga bih morao biti privilegiran. Međutim, uvijek me odbiju. Ispada da bih bolje prošao da se natječem za kupnju kombajna, to bar svi znaju što znači.”

Početkom milenija uglavnom je iznajmljivao kamere i vrlo brzo došao do zaključka da mu je jeftinije obratiti se Nijemcima ili Austrijancima nego Jadran filmu. U međuvremenu je kupio svoje tri kamere, ne one najmodernije, jer su jako skupe, nego one koje zaostaju tek jednu stepenicu od vrha. Od njih su mu jednu ukrali. “To mi je potpuno apsurdno, takvu kameru neprofesionalci ne mogu ni za što koristiti. Najradije bih dao oglas da mi je pošteni nalaznik, ukoliko je takav u pitanju, vrati. Pozvao bih ga na večeru i dao mu nagradu.”

Što bi država u nas mogla učiniti za kinematografiju? “Jednokratno investirati u izgradnju filmskih studija, svakako u Zagrebu, ali i u Splitu, jer dolje na moru stranci jako puno snimaju. Kad se jednom taj sistem uspostavi, on se sam održava, posla ima jako puno. Amerikancu je svejedno izvodi li se post produkcija ‘Robina Hooda’ u Mađarskoj ili Hrvatskoj, njemu je sve to blizu, ali nama nije. To je golemi novac koji se zarađuje na takvim poslovima, a blisko je povezan i s turizmom. Ako se u nas snima nekakva korejska serija, vrlo važno, no tamošnja publika prepoznat će lokacije i rado će ih htjeti vidjeti uživo. Ali to se ne može bez vrhunske tehnologije za koju mi naprosto nemamo novaca.”

Kamera u želucu

Što sad Interfilm producira? “Novi film Ivana Gorana Viteza ‘Dopunska nastava’. I odmah peh. Umro je Ivo Gregurević, i što sad? Vitez ga je zamijenio Zlatkom Burićem, našim glumcem koji igra u Danskoj, a povremeno snima i u Hrvatskoj. No, hoće li to biti to? Promjena glumca vrlo je osjetljiva stvar, može se poremetiti dramska ravnoteža koja nakon toga više neće štimati. Ipak, sreća je to što imamo vlastitu opremu i produžetak snimanja nas financijski neće jako ugroziti.”

Koliko ste selektivni u izboru scenarija koje ćete producirati? “Jako. To znaju biti jako neugodni razgovori, otvoreno kažem kad nešto nije dobro, kad nešto treba promijeniti. To je kao u braku. Nema laganja, inače se veza raspada.”

Kako ste reagirali kad vam je Brešan ponudio scenarij Mate Matišića “Koja je ovo država”? “S nevjericom, pitao sam ga tko će to snimiti? On je rekao: ‘Pa ti.’ Bio mi je to najteži film koji sam ikad napravio. Uvijek pobjesnim kada mi kažu kako je snimanje filmova lagan posao. Meni je čitavo to vrijeme kamera u želucu. Pa i tijekom post produkcije. Nije to samo pitanje provokativnosti teksta. Zezaju vas vremenski uvjeti, kad trebate kišu, pada snijeg i obrnuto. Nema snimanja u kojem se sve odigrava savršeno. Ipak sam ja jedina osoba odgovorna za to da se film isporuči.”

Na pretpremijeri u zagrebačkom Kaptol centru bilo je i izlaženja usred filma, i to ne zato što je nekome bilo dosadno, nego zato što su gledatelji bili skandalizirani. “Brešan mi je rekao da je tako bilo i u njegovom Šibeniku. Međutim, ja kao producent mogu ustvrditi da granica dozvoljenog ni u jednom trenutku nije prijeđena. Mislim da završnica poništava bilo kakvu skandaloznost. Uostalom, u diskusijama poslije filma mogli ste čuti da neki tvrde da je to antihrvatski film, dok drugi smatraju da to nema veze, da je to patriotski film. I to su govorile starije žene.”

Tko se još sjeća pedesetih?

Interfilm je producirao i vrlo popularnu HRT-ovu seriju “Crno-bijeli svijet”. Kakav je trenutačno njegov angažman u odnosu na film i televiziju? “Serije su jako teške. Ova treća sezona ‘Crno-bijelog svijeta’ iziskivala je trud kao za četiri duga igrana filma. Ne možete zamisliti što se sve na setu događalo, kako su nam sitnice znale pokvariti kadar, a bili smo itekako dobro pripremljeni.

Prvo sve što vam smeta morate ukloniti, a zatim sve vratiti natrag, jer to je dogovor s poduzećima i dućanima koji su nam pred kamerom. Jezivo te to iscrpi. Lakše je raditi nešto što se odigrava u pedesetima, jer se toga više nitko ne sjeća, ali ove osamdesete su gadne, svi se tu nešto prave pametni, kao da su veliki stručnjaci za to razdoblje. Ova treća sezona nam je bila nekako najteža: u prvoj smo više pokazivali prostor, u drugoj smo se orijentirali na likove, a u trećoj smo probali objediniti jedno i drugo.

Jezivo naporno. Pogotovo zato što imamo 160 likova i bar po pet lokacija. Moj je plan napraviti još dvije sezone u kojima bih došao do 1989. i onda bih bio potpuno miran. Serija bi bila zaokružena, a i glumci bi se u to posve dobro uklopili. Vidjet ćemo hoćemo li to moći. Ali bez obzira na to koliko je ovo bilo teško, ne odustajem od serija, razvijam ih sa scenaristima čak četiri do pet, i to svih žanrova, od ratnog do ljubavnog. Filmova, naprotiv, imam samo dva u razvoju, jedan od njih je s Rajkom Grlićem. Ionako svi kažu da je televizija danas važnija od filma.”

Kad ste pripremali “Svjedoke”, uzimali ste kredite od banke kako biste mogli početi sa snimanjem. Radite li to i danas? “Evo, pogledajte”, skida sa zida dokument koji mu je pokraj radnog stola, “Tu lijepo piše da do 15. veljače moram vratiti toliko i toliko novca. Jamci su Interfilm i Ivan Maloča osobno. Pa sad vi vidite kakva je to vrsta posla.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:32