IZ MOG UGLA

Juliette Greco bila je gošća ‘Nedjeljnog popodneva‘ kojeg je 1980. vodio Silvije Hum

Juliette Greco
 Georges BendrihemAFP
Kad je Marti dao naredbu: "Skop, kreni" ništa se nije dogodilo. U studiju nije bilo nijednog tehničara, svi su bili na sastanku

Prije nešto više od tjedan dana umrla je Juliette Gréco i tom prigodom napisao sam članak koji je sumirao njezin značaj u svjetskoj kulturi, po mnogočemu uistinu neprocjenjiv. Posebno sam istaknuo da smo je prvi put vidjeli u filmu Jeana Renoira "Elena i muškarci", prije toga smo samo slušali njezine pjesme na radiju i čitali o njoj u novinama ("muza egzistencijalizma" nikad nije pristala nastupiti u nekom od holivudskih filmova koji su ironizirali parišku boemu), ali pretraživanja interneta o gostovanjima velike pjevačice u bivšoj Jugoslaviji nisu bila bogznakako korisna: pronašao sam jedino članak o njezinu gostovanju u Beogradu 1972. godine, gdje je imala koncert na Tašmajdanu.

Ispalo je da internet nudi vrlo šture informacije, jer me poslije nazvao Silvije Hum, svojedobno vrlo poznata faca s malih ekrana, i upozorio da je Juliette gostovala u televizijskoj emisiji "Nedjeljno popodne" početkom 1980., koju je on tada vodio (prije toga bio je zaštitno lice Dnevnika, a kasnije, između ostalog, glavni urednik Muzičkog i Zabavnog programa).

Nije baš bilo jednostavno dobiti tako slavno ime u mozaičku emisiju Televizije Zagreb, a vjerojatno niti jeftino, no pomoglo je što je ona upravo tada imala dogovoreni koncert u zagrebačkoj dvorani "Lisinski". Za televiziju je dogovoren intervju od petnaestak minuta i nastup od dvadeset, tijekom kojega bi ona otpjevala odabir svojih pjesama, sve je vrlo precizno određeno, a pjevačica jedino nije pristala da se televizijske kamere pojave u "Lisinskom", kako bi se makar i snimkama s kraja koncerta začinio taj prilog, jer njezin orkestar nije imao tako nešto predviđeno u ugovoru.

U redu, i njezina pojava u studiju bila je dovoljna, redatelj Anton Marti bio je oduševljen minimalističkim konceptom predviđene izvedbe i činio se to veliki adut predstojeće emisije.

Bez tehničara

Tek je jedan detalj pokvario dobro raspoloženje televizijske ekipe. Kad je Marti dao uobičajenu naredbu: "Skop, kreni" (sve se tada snimalo na goleme magnetoskopske vrpce koje su u međuvremenu odavno izašle iz upotrebe), ništa se nije dogodilo. Ponovno Martijev signal da se počne sa snimanjem i ponovno ništa. Nervozni Hum otrčao je u prostoriju gdje su se nalazile magnetoskopske vrpce i zgranuto ustanovio da tamo nema nijednog tehničara. Lutao je hodnikom ne bi li pronašao nekoga tko bi mu objasnio što se događa i ustanovio da iz jedne sobe dopiru glasovi.

Bio je frapiran kad je shvatio da se upravo održava partijski sastanak, vodio ga je šef tehnike Ivica Urličić, nije bilo druge nego da ih prekine i zamoli da jedan od tehničara ode do magnetoskopskih vrpci i obavi stvarno sitnicu: da stisne jedan gumb kad emisija počne i ponovno taj isti gumb stisne kad ona završi. To je kao u filmu Alfreda Hitchcocka "Čovjek koji je previše znao", u kojem je jedan od članova orkestra imao najmanji mogući posao, trebao je jednom udariti činelama, ali bez njega se nije moglo, a taj dio imao je i posebnu dramsku funkciju (prikriti pucanj iz pištolja).

Ovdje to, istina, nije bilo tako uzbudljivo, da je znao s koje se magnetoskopske vrpce snima Hum bi sam pritisnuo taj gumb, no ovako je zamoljen da se strpi dok se sastanak ne završi. Vratio se u ekipu, gošća je pokazala iznimnu strpljivost, pa se nakon pola sata moglo pristupiti snimanju. Tehničar je od tada stalno bio na raspolaganju, jer su se članovi partije iz tehničkog odjela već razišli i vratili se na svoja radna mjesta.

Apsurd prošlih vremena

Ta zgoda svjedoči o apsurdima prošlih vremena, koja srećom nije završila kobno, no apsurdnije je nešto drugo. Hum je poslije u nekoliko navrata intervenirao da se emisije s magnetoskopskih vrpci prebace na neki format koji se i danas upotrebljava, kako bi bile dostupne suvremenim generacijama. Tehnički je to izvedivo, strojevi nisu čak niti pretjerano skupi, no nitko nije ništa napravio da se to i obavi.

Ovako je došlo do bizarne situacije da se smrt Juliette Gréco spomene samo u vijestima HRT-a, a ta nasljednica Televizije Zagreb imala je prvorazredno priliku da napravi prigodan "in memoriam", i to napravljen u vlastitoj produkciji. Koliko nam takvih prigoda promiče, teško je i pobrojati, no zbog ovog slučaja naša javna televizija može se samo posramiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:28