ZFF

JURICA PAVIČIĆ PREPORUČUJE ŠTO NIKAKO NE BI TREBALO PROPUSTITI NA ZAGREB FILM FESTIVALU: Ovo su četiri prava dragulja u bogatom programu

 

U proteklih sedamnaest godina zagrebački se ZFF profilirao kao festival koji počiva na tri približno jednako važna programska stupa.

Prvi od njih čini natjecateljska konkurencija u kojoj su prvi i drugi filmovi novih redatelja. Drugi čini nacionalni program kratkih filmova Kockice, program koji se u međuvremenu pretvorio u najpoželjniju premijernu platformu za mlađe hrvatske filmaše.

Kako ta oba stupa ovise u relativno nepouzdanoj ponudi, odnosno o kvaliteti debitantskih i hrvatskih kratkih filmova koji su te jeseni u ponudi, direkcija ZFF-a “usidrila” je program i o treće uporište. Osmislila je niz off-programa poput Velikih 5 ili Ponovno s nama koji im daju izliku da na festivalu igraju najbolje od jesenske produkcije art-filma. Stoga su na ZFF-u vrlo često najbolji filmovi bili upravo oni iz popratnih programa.

U neku ruku tako je i ove godine. U popratnim programima ZFF-a ove će godine zagrebačka publika vidjeti tako nove filmove kultnih filmaša kao što su Roy Andersson (“O beskraju”) ili Čileanac Pablo Larraín (razočaravajuća “Ema”). Tu je i novi film veterana talijanskog političkog filma Marca Bellocchija “Izdajnik”, gangsterska saga koja se bavi sudbinom Tommasa Buscette, najkrupnijeg i najrazornijeg pokajnika u povijesti sicilijanske mafije.

Tu su također i dva vrlo dobra filma koja na ZFF-u igraju reprizno nakon ljetnih festivala: slovački “Neka bude svjetlo” Marka Škopa, te španjolski “Vlast” Rodriga Sorogoyena. Sorigoyenova “Vlast” smjesa je satire i rasnog političkog trilera, film na temu korupcije za koji je šteta što ga mi u Hrvatskoj nismo snimili.

Ovaj put - međutim - i glavni ZFF-ov program ima svojih atrakcija. Na programu je tako gvatemalski film “Naše majke” Cesara Diaza, politička drama o ženama kojima su muževi nestali u zločinima desničarske paravojske, film koji je u svibnju u Cannesu nagrađen kao najbolji debitantski film. Tu je “Odvedi me negdje lijepo” bosanske Nizozemke Ene Sendijarević, film koji u Zagreb stiže kao pobjednik Rotterdama i Sarajeva. Tu je dobitnik nagrade kritike iz Cannesa “Svjetionik” Davea Eggersa s Robertom Pattinsonom u glavnoj ulozi.

Konačno, tu je i dobitnik nagrade u canneskom programu Izvjestan pogled, film “Visoka djevojka” Kantemira Balagova. Ta vizualno dojmljiva filozofska drama, koja prati krug likova u jednoj bolnici za ratne veterane u Lenjingradu 1945., u Cannesu je nagređana za najbolju režiju.

Uz te najzvučnije, ZFF međutim nudi i neke manje uočljive filmove koji su možda i bolji. Skrećemo pažnju na neke.

1. MONOS

(Alejandro Landes, Kolumbija)

Debitantski film kolumbijskog režisera možda je i najbolji film koji ZFF igra ove godine. “Monos” se može opisati kao ubitačni spoj “Apokalipse danas” i Gouldingovog “Gospodara muha”. Film se zbiva u fikcionalnoj latinoameričkoj zemlji u kojoj plamti gerilski rat. Junaci filma pripadnici su gerilske postrojbe koju čine isključivo tinejdžeri i djeca. Mali, okrutni vojnici drže ispostavu u ledenoj gorskoj zabiti i imaju zadatak da čuvaju taoca: britansku novinarku. Landesov film s vremenom se pretvara u efektni i napeti triler o pokušaju bijega. No, sve vrijeme ostaje ponajprije studija o ljudskoj svireposti i nasilju. Kao i Goulding u svom romanu, Landes u filmu pokazuje kako lako napukne i nestane krhka koprena koju zovemo civilizacija.

2. BOŽANSKA LJUBAV

(Gabriel Mascaro, Brazil)

Brazilac Mascaro pojavio se na ZFF-u pred tri godine s odličnim gay-neovesternom “Neonski bik” ambijentiranim u svijet brazilskog rodea. Sad stiže s - pajtonovski kazano - “nečim posve drukčijim”. “Božanska ljubav” zbiva se u distopijskom Brazilu bliske budućnosti u kojem su zavladali evangelički fundamentalisti. Seks, brak i plodnost pod potpunom su državnom kontrolom, kršćanstvo je službena ideologija, a vjera se među ostalim širi i bizarnim kršćanskim disko-partijima. Mascaro se - prema vlastitim riječima - nadahnuo latinoameričkim evangeličkim kršćanstvom koje redovno spaja konzervativno ćudoređe i elemente estradnog spektakla. Redatelj je najbolji onda kada ikononografski razrađuje svoj distopijski svijet. Jedan od bisera je tako - recimo - drive in ispovjedaonica.

3. PAZI NA DJECU

(dag Johan Haugerud, Norveška)

Norveški film koji na ZFF stiže iz venecijanskog programa Orizzonti možda je i najveće pozitivno iznenađenje programa. Autor filma Haugerud nije redatelj, nego romanopisac koji iza sebe ima četiri romana i dva dugometražna filma. Njegova razuđena, građom bogata 160-minutna drama odaje da je smislio romanopisac - čovjek koji voli digresije, minuciozno se bavi svakim likom i svakim rukavcem radnje.

Norveški film počinje tragičnim incidentom na školskom igralištu: djevojčica torbom mlatne školskog druga koji od udarca dobije moždani udar i umre. Od tog incidenta Haugerud grana zaplet koji uključuje roditelje, nastavnike, razrednicu, djevojčicu-počinitelja, a drama koja potresa zajednicu ima i svoj politički podtekst.

4. NEK BUDE SVJETLO

(Marko Škop, Slovačka)

Slovački film “Nek bude svjetlo” nije premijera: već je igrao po hrvatskim festivalima i ljetnim revijama. Ali, oni koji to već nisu svakako moraju vidjeti film jednog od najboljih filmaša koji u ovom trenutku živi u Zagrebu. Zagrebački zet Škop snimio je film koji secira malomišćansku Slovačku, utjecaj crkve i nacionalističke ideologije na malu sredinu.

Junak Škopovog filma je otac tinejdžera, gastarbajter koji za blagdane dolazi u rodni slovački gradić. Stiže taman na pogreb jednog od sinovih školskih drugova koji se ubio. Junak užasnuto shvati da roditelji preminulog njegovog sina krive za samoubojstvo. Otac počinje čeprkati po onom što se dogodilo, pa protiv sebe okreće crkvu i mlade “patriote” iz paravojne Slovačke straže.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 15:24