'MOJ DIDA JE PAO S MARSA'

KAKO SMO SNIMILI HRVATSKI 'E.T.' Upoznajte robota Dodu, zvijezdu prvog domaćeg SF filma koji će obožavati djeca i odrasli

Ozren Grabarić
 Neja Markičević / Cropix
 

- Vrlo sam kritičan prema svima, a najgori prema sebi. Zato ne volim gledati svoje filmove. No s ovim sam ostao fasciniran. Dobio sam sirovi materijal, upalio ga doma na projektor i, priznajem, zasuzio sam – priča mi glumac Ozren Grabarić dok sjedimo na kavi. Za stolom smo nas dvoje i robot Dodo. Ljudi gledaju, smiju se, simpatično im je što smo na druženje poveli i limenog prijatelja, pa im Ozren objašnjava: - To vam je zvijezda novog filma, “Moj dida je pao s Marsa”.

Radi se, naravno, baš o projektu za koji glumac priznaje da ga je emotivno taknuo. U obiteljskom filmu, čija se premijera očekuje na proljeće, Ozrena zapravo ni ne vidimo, ali ga čujemo – dajući mu glas, oživio je robota Dodu, koji je uz djevojčicu Unu (debitantica Lana Hranjec) glavna zvijezda filma. Iako se radi o dječjem, odnosno obiteljskom filmu, teško je ukratko objasniti radnju.

To je prvenstveno topla priča o ljubavi, životnoj snazi i prijateljstvu, ispričana kroz neobičan odnos djevojčice i robota s drugog planeta. No, na dubljim razinama, film progovara i o, recimo, vršnjačkom nasilju, međugeneracijskim odnosima u obitelji te vezi tehnologije i ljudskosti.

Govoreći o potonjem, u filmu “Moj dida je pao s Marsa” robotsku logiku zamjenjuju emocije, a takav je pristup, koji zahtijeva svojevrsnu integraciju i korištenje tehnologije uz zadržavanje osjećaja, korišten i u samom snimanju.

- Ovo mi nije prva sinkronizacija, radio sam na dosta crtića. No, itekako je bila posebna. Inače je praksa da dobijete gotov, snimljen crtić, pa se po originalnom projektu prilagođavate i snimate svoj glas, a ovo je prvi put da su robotu u postprodukciji usklađivali izraze lica i druge reakcije prema mojoj interpretaciji. Tako da smo zaista stvorili jedan autentičan lik - priča Grabarić.

Mašta i ideje

Osim što su redatelji Dražen Žarković i Marina Andree Škop uz producenticu Dariju Kulenović Gudan obratili veliku pažnju na važne detalje poput ovog, svoj film mogu pohvaliti i zbog brojnih drugih podataka. Riječ je o prvom pravom hrvatskom fantastično-avanturističkom filmu za djecu od samostalnosti RH te prvom još od “Gostiju iz galaksije” Dušana Vukotića iz 1981. i “Tajni starog tavana” Vladimira Tadeja iz 1984. godine.

– Snimili smo film koji je svjetskog kalibra. Velika je stvar da je itko u Hrvatskoj uopće krenuo u avanturu sa znanstvenom fantastikom. Nitko se ne usudi dotaknuti je, ponajviše zbog percepcije da je za taj žanr potreban ogroman budžet. No, uspjeli smo dokazati da nije toliko stvar novca, koliko mašte, dobre ideje i imaginacije - kaže glumac o filmu, koji doista ima fascinantne specijalne efekte, a za koji procjenjuju da je snimljen s oko 70 puta manjim iznosom no što se u prosjeku ulaže u slične produkcije u inozemstvu.

Lokacije i scenografija

– Fenomenalno je što smo smogli hrabrosti da snimimo film u kojem smo napravili brojne pionirske pothvate za naše područje.

Dodu su na snimanju istovremeno daljinskim upravljačima pokretala tri robotičara iz Češke, koji su ga i izradili. Scenografija je fascinantna i fantastična, kao i lokacije na kojima smo snimali. Radili smo, recimo, u rudniku, koji je bio poplavio, pa smo jedan dan morali i odgoditi snimanje. Osobno mi je vrlo draga jedna scena u kojoj je scenografkinja Petra Kriletić sav taj prostor posula svjetlećom fluorescentnom prašinom, pa je cijeli tunel svijetlio – prisjeća se Grabarić.

Nije ni čudo da je film zaista pomno promišljen – na njemu se radilo čak sedam godina. Nastao je prema priči “Moj dida je vanzemaljac” Irene Krčelić. U međuvremenu je iz istog projekta nastala serija “Laboratorij na kraju svemira”, koja se emitirala na HRT-u, a u čijoj verziji Dodo nije robot, nego heklani lik. Sve se vrijeme scenarij Pavlice Bajsić Brazzoduro i Branka Ružića polirao do detalja. Producentski tim išao je po europskim pitching forumima i tražio podršku za razvoj, što im je i uspjelo.

Odobrila djeca

Već su u razvojnoj fazi dobili dvije nagrade – BeActive Award i Prime4Kids&Family Award – a okupili su i brojne partnere, među kojima su HRT, bosanskohercegovačka Fabrika, češki MasterFilm, norveški Filmbin… Pa je film zapravo koprodukcija sveukupno šest zemalja.

Uloge su odigrali i neki strani glumci - Uninu mamu utjelovila je Slovakinja, njihova poznata komičarka i velika zvijezda Petra Polnišova, a Unin djed je Norvežanin Nils Ole Oftebro. Likovi ipak pričaju na hrvatskom – sinkronizirali su ih Darija Knez i Ratko Polić.

Osim “velikih”, u stvaranju filma direktno su sudjelovala i djeca. Tijekom snimanja bile su formirane fokus grupe, koje su odlučivale, recimo, o specifičnostima u Dodinom glasu ili o tome koje im se zdanje najviše sviđa za obiteljsku kuću.

- Oduševljen sam time što su i djeca svojim feedbackom na neki način stvarala film. Općenito me sve više počela privlačiti ta komunikacija s mladima. Sve više volim raditi s njima i za njih. Pričati im ovakve priče kroz film, kazalište, slikovnicu, bajku, knjigu ili priču općenito je stvar koja mi je vrlo smislena jer su njihova srca još otvorena za divne poruke.

Divno je vidjeti kako se mladi formiraju, a sigurno se drugačije formiraju oni koji uživaju u kulturi i spajaju se s filmom, predstavom, knjigom - kaže Ozren, pa nastavlja: - Duše mladih su više u eteru, u virtualnom svijetu, nego u stvarnom kontaktu s ljudima. Odraz našeg vremena je činjenica da se osamljujemo, skidamo filmove, konzumiramo ih u svojem domu, a izostavljamo element komunikacije i dijeljenja naših priča. Zato je tu kino i kazalište, kao prostor gdje će se ljudi ponovno okupiti. Svaki je doživljaj puno intenzivniji kad ga se dijeli s velikim brojem ljudi, pa se nadam da će ovaj film uspjeti oživjeti upravo taj moment koji danas djeci nedostaje - priča.

A, ako sve bude po planu, čini se da će ovaj film biti nemoguće zaobići i da zaista veliki broj djece dobiti priliku pogledati ga u uvjetima o kojima govori Ozren.

Film će putovati diljem Hrvatske, s posebnim naglaskom na brigu o publici u manjim sredinama koje nemaju kinodvorane.

Više od filma

Producentska ekipa kaže da im je velika želja bila da ovaj projekt bude puno više od sat i pol vremena filma, pa su po uzoru na dobre primjere europske prakse pripremili i edukativni paket koji će pratiti film, pomoći roditeljima, pedagozima i drugim obrazovnim ustanovama da djecu pripreme na gledanje filma te da s njima na primjeren način razgovaraju o pogledanome i otvore već spomenute teme pokrivene u filmu - odnose obitelj, tehnologiju, nasilje u školi…

Te materijale razvijaju u suradnji sa Školom medijske kulture dr. Ante Petrlić Hrvatskog filmskog saveza i programom Medijska pismenost Agencije za elektroničke medije. Vjeruju da će takav pristup pomoći promociji filma, ali i boljoj recepciji hrvatskog filma općenito te većoj medijskoj pismenost djece.

- Ovo je film koji dira u našu ljudskost, a govori o robotima. Njima je društvo počelo propadati jer su postali usamljeni, pa su morali krenuti u potragu za povratkom onoga što im fali. Nadam se da ćemo tu priču uspjeti prenijeti i u stvarni život i, osim što ćemo potaknuti djecu i odrasle na razmišljanje, možda pokrenuti neke stvari i u edukativnom sustavu, odnosno pokazati da nije nužno dijeliti predmete na STEM i društvene, nego da postoji način da se o obje strane uči istovremeno, i to na način koji je djeci zanimljiv.

Život nije algoritam - zaključuje Grabarić.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 09:44