'MAJČI' - IZNENADNI KULT FILM

KAKO STVARNO IZGLEDA RODNA I EROTSKA ZBILJA ISPOD RADARA IDEOLOŠKIH RASPRAVA Izvanredan film splitskog studenta prava je bomba

Josip Lukić
 Tom Dubravec / HANZA MEDIA
 

Zahvaljujući ratifikaciji stanovite konvencije, hrvatski je politički i medijski prostor već tjednima obuzet - spolnošću. Teme roda, spola i seksa već su danima na ustima sviju, od biskupa do profesora i od penzioniranih generala do provincijskih načelnika.

Dični muževi i žene danima se hvataju za grkljan oko broja i tipologije WC-a, hormonalnih izlučevina i sekundarnih spolnih obilježja, a prostor seksualnosti - inače prostor prešućene intime - najednom je postao ideološko bojno polje. Pritom - međutim - nije ništa manje prestao biti prostor šutnje i tabua. Upravo u to vrijeme pred hrvatskom se publikom pojavio jedan izvanredni dokumentarni film koji prikazuje kako stvarno izgleda rodna i erotska zbilja ispod radara ideoloških raspri. U studentskom programu Zagreb Doxa prikazan je film koji je na dokumentarni festival stigao skromno, da bi se u samo par tjedana “buzzom” kritike i gledatelja pretvorio u mali kultni film sezone. Riječ je o filmu “Majči” splitskog režisera Josipa Lukića, studenta treće godine režije na zagrebačkoj ADU.

Majka i sin

Nastao kao neambiciozni ispitni zadatak za predmet “Dokumentaristički portret”, Lukićev se “Majči” izvrgnuo u pravu bombu, film iz kojega vas u lice zapljusne sve ono o čemu konzervativna (a opet - seksom opsjednuta) većina šuti. “Majči” počinje prizorom koji je simptomatičan za čitav film. Ljeto je, na terasi socijalističke zgrade sjede starija žena i mlađi muškarac - sam režiser. Iza njih je betonski, socijalistički Split koji kupa svjetlo kasnog ljetnog popodneva. Mladić-režiser bez previše uvijanja počinje gospođu u godinama propitivati o njezinu seksualnom životu, ljubavnicima i orgazmima, a ona mu također bez uvijanja odgovara. Kako naslov sugerira, osoba s kojom režiser razgovara je - njegova mater.

Majka koju Lukić u filmu portretira zove se Dragica Pavlović, ima 66 godina, bivša je bankovna činovnica i majka troje djece koja sada živi tako što skrbi o uzetoj starici. Junakinju filma život nije mazio. Udala se rano za čovjeka koji ju je fizički zlostavljao, čak mlatio vezanu za radijator. Kako joj je otac bio Srbin, u ratu je doživjela bojkot i ostraciranje u najbližoj okolici. Izgubila je posao. Liječila se na psihijatriji. Uspjela se razvesti i pronaći čovjeka s kojim je uspostavila skladnu vezu, ali je on u srednjim 50-im godinama obolio i umro od raka na plućima. Poput mnogih hrvatskih građana, dočekala je “hrvatski san” da joj se djeca rasprše: najstarija joj kći plovi na kruzeru i poput pomorca se vraća doma između dva vijađa. Ono što kod redateljeve majke frapira je nesalomljiv duh, zarazni optimizam te spremnost da u najneugodnije tabue zareže bez ikakvih bremzi.

Lukićev film tako vas već u pet minuta zalijepi za stolicu. Gledate sredovječnu gospođu, snimljenu u srednjem planu, koja uspoređuje ljubavnu umješnost muža i ljubavnika. Potom “informira” sina kako su mu se dida i baba seksali svako jutro u sedam sve dok baba u 45. godini nije rekla da je to više ne zanima. Pa - onako uzgred - natukne kako je redateljev djed bio seksualno perverzan: volio je dječačićima pipati i omjeravati spolovilo, ali - veli - “nikog nije silovao”.

Prvi orgazam

Jedna za drugom ljušte se najnelagodnije teme javne i privatne povijesti dalmatinskog 20. stoljeća. Dragicu muž mlati, ali je patrijarhalni roditelji ne žele primiti kad nakani pobjeći od muža. Dragica - međutim - zna i uzvratiti pa jednom prilikom razbija bocu od piva mužu o glavu. Muž se iz bolnice vraća glave rasječene sa šavovima i snuždeno joj veli da je voli, a u tom joj se trenutku - veli - više zgadio nego kad ju je tukao. S takvom neuvijenom otvorenošću autorova majka priča i o ratnoj izopćenosti, psihijatriji, čak i o danima kad je po diskotekama vrebala muškarce da ih odvede u krevet. Konačno nalazi ljubavnika koji ju je poštovao i volio i s njim u 42. godini prvi put doživi orgazam. Kad oboli, njen novi čovjek isključuje je iz života jer je ne želi opteretiti agonijom bolesti: prije smrti uspjela ga je samo dvaput vidjeti u bolnici.

Svu tu eksploziju inače potisnute intime Lukić donosi filmski krajnje jednostavno. Kamera nikad nije blizu junakinji. U filmu su samo dva krupna plana. Najveći dio filma slušamo razgovor u diskretnom srednjem planu, a sam redatelj je u michael-mooreovskoj maniri stalno u kadru i aktivno podbada razgovor.

Split

“Pretpostavio sam da će sva ta njena priča biti dovoljno emotivno snažna i bez prevelikog potenciranja s krupnjacima”, objašnjava taj pristup redatelj Lukić, “također, kad je kamera malo udaljena, čovjek zaboravi na njeno postojanje, pa bude uvijek malo autentičniji”.

Priču svoje majke Lukić jasno kontekstualizira kadrovima urbanog pejzaža, a ti pejzaži najčešće su oni utopijskog modernističkog Splita. “Kad sam vizualizirao film”, pojašnjava režiser, “stalno mi je bilo u glavi da to splitsko ljeto mora biti treći lik uz nas... Ljeto u Splitu nosi neke boje, vizuale, zvukove koji su jako filmični, daje neku atmosferu. Split je savršen spoj Mediterana i Balkana. U Splitu je kao nigdje izraženo da se u deset minuta šetnje možeš prebaciti iz stanja u kojem kao da si u centru Rima ili Lisabona odjednom u stanje u kojem si kao u centru Lokvičića.” Fizička prisutnost modernističke urbane utopije u raspadu ujedno podsjeća i na neizrečenu političku dimenziju filma. Naime, sve to - pedofilija, obiteljsko nasilje, zatomljena seksualnost, etnička isključivost - odvija se u gustom gradskom tkivu, u košnici susjeda i bližnjih koji se radije opredijele da ništa ne znaju, ništa ne vide i ni o čemu ne govore. Lukić je kao redatelj studentskih kratkih filmova i dosad tematizirao takve “tabue iz nebodera”, mračne tajne iz tankih zidova za koje se svi pretvaraju da ih nema. “Meni su inače”, ističe, “zanimljive stvari, pa ako hoćete i gadarije, koje ljudi ili društvo pokušavaju sakriti od sebe ili drugih. Fascinira me taj mentalitet u kojem se o takvim stvarima izbjegava javno pričati: sve se trpa pod tepih, praviš se da ne vidiš, kaže se ‘pusti ga, naš je’ ili ‘neću se petljati’”.

Bez dlake na jeziku

Film poput “Majči” pada ili uspijeva u onoj mjeri u kojoj vas zarazi glavni lik, a redateljeva majka vas doista zalijepi za ekran. “Majči” kao da je hodajući fotorobot Mediteranke - bez dlake na jeziku, drska, duhovita, lišena ikakvih bremzi, svoj zbilja teški život rekapitulira bez i zrna plačljivog samoviktimiziranja, ironično, podrugljivo i sa zdravom skepsom. Ipak, ističe Lukić, majci je morao obećati da “Majči“ neće prikazivati u Splitu, da se neki od ljudi kojima se film bavi ne bi našli povrijeđeni.

Film “Majči” nehotično funkcionira kao jetki komentar na trenutne raspre o seksualnosti koje bjesne u Hrvatskoj. Dok konzervativne perjanice iskazuju ustrajnu opsesiju WC-ima i endokrinologijom, na drugoj imate stvaran život, život koji nezadrživo kulja s ekrana filma “Majči”. Imate istu tu šutljivu većinu koja u svojoj najbližoj blizini gleda gadarije i zlo, ali šuti, prepuštajući one koji trpe sebi samima. Naslovna junakinja stoga je zaključila da tom društvu i tim vrijednostima niti išta duguje, niti ih treba. Odlučila se na stvarni čin herojstva: živjeti po svome.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 17:43