KRITIKA ' MOST NA KRAJU SVIJETA' Neuspjeli krimić o zločinima 90-ih na prostoru Krajine

Na hrvatskoj književnoj sceni posljednjih se godina pod skandinavskim utjecajem prilično razbuktao krimić. U filmu nije tako: hrvatski kino krimići postali su rijetkost, dijelom zato što se krimi-žanr danas uglavnom doživljava kao domena televizije, a dijelom i zato što domaći krimić teško može računati na status kino hita, a još teže na globalnu distribuciju i festivalsku prođu.

Iznimki - međutim - ima. A jedna od iznimki je “Most na kraju svijeta”, film koji prema predlošku i scenariju Josipa Mlakića potpisuje režiser Branko Ištvančić. Uklapajući se u trendove na literarnoj sceni, Ištvančićev film klasični je whodunnit smješten u precizan socijalni kontekst. Taj kontekst su kasne devedesete i prostor nekadašnje Krajine.

Politički osjetljiva tema

Junaci Ištvančićevog filma izbjegli su Hrvati iz BiH koje je tadašnja vlast smjestila u srpske kuće, u ekonomski i infrastrukturno devastirane prostore koje dijele zajedno s ostacima starosjedilaca. Jedan od njih je i Filip ( Aleksandar Bogdanović), Bosanac i policijski inspektor koji jednog dana dobije zadatak da pronađe odlutalog starca.

Istražitelj računa da je to rutinski policijski posao, no ispostavi se da nije tako. Starca nema, po okolini se počnu širiti glasine da su ga ubili Srbi, a na površinu počinju izlaziti i razmirice koje je starac imao sa sinom i snahom ( Slaven Knezović, Jelena Perčin).

Sve to skupa zvuči zanimljivo - no, nažalost - više zvuči nego što doista i jest. Mlakiću i Ištvančiću treba priznati da su politički osjetljivu temu tretirali vrlo obazrivo, nježne ruke, s razumijevanjem za svačiju nesreću i s puno više naglaska na dobroti likova, nego na netrpeljivosti i zloći.

Manje poznati glumci

Također, Mlakiću i Ištvančiću se kao kredit treba uzeti da su dali šansu neočekivanom “kastu” manje viđanih glumaca, od kojih su pogotovo dobar dojam ostavili dvoje iz Vojvodine- Aleksandar Bogdanović u glavnoj ulozi, te Sanja Radišić u ulozi lokalne srpske konobarice, policajčeve ljubavnice. Iako film vrlina ima, nažalost mane daleko pretežu.

Prva skupina problema tiče se scenarija. “Whodunnit” je u filmu izuzetno nezahvalan žanr, zato što je glavno zbivanje (prikupljanje informacija od svjedoka) naglašeno verbalno, a naglasak odviše na odgonetki. Te probleme u filmu se može suzbiti pojačavanjem elementa trilera i suspensa.

U “Mostu na kraju svijeta” toga nema, film se razvija kroz nisku saslušanja, nema pravu točku obrata, a rasplet se doima nepripremljeno proizvoljnim.

Nadalje, Mlakić je pisac koji je sklon knjige temeljiti na jakog objedinjujućoj metafori. U književnosti to funkcionira, no film je tvrdoglavo metonimijski medij koji to ne trpi. Taj problem postojao je i u finalu filma “Živi i mrtvi” nastalog po Mlakićevoj prozi, a ovdje je još uočljiviji jer tumačenje metafore iz naslova (mosta) funkcionira i kao nadomjestak za kriminalističko razrješenje. U slučaju filma “Živi i mrtvi” osjetljivi je materijal dopao Kristijanu Miliću koji je zanatski vješt režiser. Nažalost, Ištvančić to nije.

Ištvančić ima puno problema s mizanscenom, režijska rješenja su mu kruta i shematična, sklon je klišejima art-filma, a scene upadljivo i napadno “pegla” iritantnom muzikom.

Stereotipi i klišeji

Scenografski i kostimografski film je osmišljen onako kako mali Ivica zamišlja tranzicijsku mizeriju: kod Ištvančića, sve su birtije i uredi jednako stereotipno oljušteni, sve žene jednako nose kute iz rumunjskih 70-ih i svi su pijanci jednako karikaturalni, tako da film koji bi u načelu morao donositi uvid o jednom svijetu zastaje na prvoloptaškom klišeju. Cijeli film režiran je u istom tonu intenziviranog dramljenja, pa se u tom monotonom tonalitetu zagube i scene koje bi potencijalno mogle nositi suspens, emociju ili obrat.

“Most na kraju svijeta” vjerojatno nije izgledao loše na papiru. Nažalost, “taj” se film nije dogodio, a ovaj koji se dogodio daleko je ispod izvedbenih standarda čak i domaćeg igranog filma.