KULTNI FILMAŠ NE ŽELI SE VIŠE BAVITI FILMOM Živi na osami, ponovno uranja u Prousta i Tolstoja, a preko interneta gleda američki nogomet

Počeo sam pisati o sportu, a ne o filmu, i da je ostalo na tome, ne bih imao ništa protiv – priča slovenski redatelj Vlado Škafar. Možda, no europska filmska kultura ostala bi zakinuta za jednog od najzanimljivijih umjetnika ovog milenija.

Lani su mu u Trstu na uglednom festivalu I Mille Occhi dodijelili nagradu za dosadašnji opus, koju su prije njega dobili, između ostalih, Werner Herzog, Kira Muratova i Werner Schroeter, njegov igrani prvijenac “Otac” (2010.) prikazan je u Tjednu kritike u Veneciji, ali i na Motovun film festivalu, dok je najnoviji “Mama” (2016.) izborio mjesto na festivalu filmskog modernizma u Rotterdamu. Svoja ostvarenja naziva “filmskim pjesmama” ili “poetskim meditacijama”, a koliko je to točno mogli su se uvjeriti svi posjetitelji “Kratkog utorka” u zagrebačkom kinu Tuškanac, koji već godinama uređuje filmski kritičar i redatelj Ivan Ramljak. Uz “Mamu” tamo smo prvi put u Hrvatskoj mogli vidjeti cjelovečernji dokumentarac “Djevojka i drvo” (2012.), u kojem se nenametljivo druže Štefka Drolc i Ivanka Mežan, slovenske glumačke prvakinje sada već u poznoj dobi, te kratki “Stari most” iz 1998., koji je predstavljao njegovo filmsko krštenje.

Fanatik sporta

Rođen je u Murskoj Soboti 1969., no roditelji su mu se preselili u Ljubljanu, gdje su dobili stan i posao, studirao je književnost i filozofiju te se motao oko Slovenskog kazališnog i filmskog muzeja, koji je vodio i tamošnju Kinoteku. Dvorana je bila u nezavidnoj situaciji, raspadom Jugoslavije izgubili su bogati fond Jugoslovenske kinoteke, prikazivali su samo reprize, s kopijama u užasnom stanju. Škafar se sprijateljio s Talijanom koji je imao pravu riznicu nijemih filmova na VHS-u i dogovorio s njim da ih redovno sam predstavlja, program je postajao sve bolji, i od 1993. do 1999. budući filmaš figurirao je kao programski direktor dvorane. Već je tada shvatio da u Sloveniju ne dolazi ono što je najzanimljivije, filmovi iz Rusije, Azije i Latinske Amerike, Amerika više nije imala bogzna što ponuditi jer je polet njihovog nezavisnog filma splasnuo, pa je s kolegama 2004. pokrenuo festival Kino Otok u Izoli, namijenjen upravo takvim ostvarenjima.

Tada je već imao redateljskih iskustava. Družio se s kasnijim prvakom mlade slovenske kinematografije Igorom Šterkom u razdoblju kad je taj sredinom devedesetih pripremao svoj prvi film, pozvali su ih s tek osnovanog Sarajevo film festivala da im pomognu u sastavljanju programa, posjetio je Sarajevo koje je izgledalo – kako kaže – poput Alepa danas, navratio je i do Mostara i bio zgrožen što je ostalo od nekadašnjeg Starog mosta (kao fanatik sporta pratio je podvige skakača s tog mosta u nekadašnjoj Jugoslaviji) te odlučio o tome snimiti film. Na slovenskoj televiziji dali su mu nekoliko rola 16mm filma, dobio je i direktora fotografije (Janez Kališnik; nije u srodstvu s velikim slovenskim majstorom tog posla koji se isto tako zove) i napravio uistinu neobično ostvarenje. Trajalo je koliko i jedna rola, 11 minuta, to je neprekinuti kadar u kojem se slika povlači unazad, razrušeni most se i ne pokaže, čuje se samo buka strojeva i radnika. Već je u “Starom mostu” Škafar pokazao da ga na filmu zanima samo ono neizravno, koje ipak svjedoči o onome što je tema.

“Peterka: Godina odluke” (2003.) nastao je slučajno, s prijateljem je htio napraviti za slovensku televiziju portrete pet-šest slovenskih sportaša, no kad je razgovarao s poznatim skijaškim skakačem Primožom Peterkom i doznao da mu partnerica, bivša Miss Slovenije Renata Bohinc očekuje dijete i da se on nakon razdoblja krize ozbiljno vraća tom sportu, shvatio je da ima pravu priliku za film. Peterka je pritom osvojio brončanu medalju na zimskoj olimpijadi u Salt Lake Cityju 2002., što je pojačalo zanimanje za Škafarov dokumentarac.

Prvi igrani film

Ipak, u krug važnih redatelja dospio je nakon dokumentarca “Djeca” (2008.), u kojem je formulirao neka od svojih estetičkih postulata. U razgovorima s nizom protagonista različite dobi o djetinjstvu nastojao je da se oni pred kamerom ne osjećaju kao da ih se intervjuira (“najradije bih da sam cijelo vrijeme bio okrenut leđima i da se oni potpuno oslobode od moje prisutnosti”), u cjelinu je upleo i dosta osobnoga, izbjegavao je poante i zaokruživanja i dobio film koji je Olaf Möller, kritičar Film Commenta, stavio na listu deset najvažnijih ostvarenja svjetske kinematografije te godine.

Za svoj prvi igrani film “Otac” pripremao se dugo, znao je da ne želi profesionalne glumce, naposljetku je shvatio da bi naslovnu ulogu mogao odigrati njegov organizator Milivoj Miki Roš, no tko će glumiti njegova sina? U razdoblju panike od pedofilije nije baš bilo preporučljivo zaustavljati dječake na cesti i provjeravati kako bi se ponašali pred kamerama, no i tu mu je pomogao Roš i doveo klinca, Sandija Šolomona, koji se otprve pokazao kao odličan izbor.

Film zapravo i nije imao fabule, otac je jedne nedjelje proveo dan sa sinom koji inače živi s majkom, pokušavaju uspostaviti nekadašnju komunikaciju – i to je to. Škafar je mrzio klasični igrani film u kojem glumci odrađuju unaprijed dogovoren scenarij, zato bi posebno dogovorio s Rošom određenu scenu, a posebno sa Šalomonom, nijedan od njih nije znao kako će se onaj drugi ponašati, i snimao njihovu interakciju. Iako naizgled jednostavan, film je vizualno iznimno bogat, s preklapanjima prizora, pretapanjima, pa čak i ton ponekad ne odgovara slici. Netko bi završio film kad otac ostavi sina kod majke, no redatelj je pokazao što se događa u ponedjeljak, snimali su u njegovoj Morskoj Soboti gdje je upravo trajao protestni bunt protiv otkaza i taj dio čista je suprotnost ranijoj pastorali. Film završava pjesmom Nat King Colea “Nature Boy”, što je dosta poskupilo produkcijske troškove, no Škafar nije od nje htio odustati jer mu je ona bila izvorni poticaj da se upusti u tu pustolovinu.

Rilke, Proust i Tolstoj

“Oca” je snimio Marko Brdar, direktor fotografije na Matanićevom “Zvizdanu”, koji je otad postao član najuže Škafarove ekipe, radio je i na “Djevojci i stablu” i na “Mami”. Sve filmove producirao je Gustav film Frenka Celarca, osiguravajući mu uvjete koje redatelj nije ni tražio.

Za “Djevojku i stablo”, poetsku zabilješku od dvije spomenute glumice, dobio je kran, intimističko ostvarenje u kojem se protagonistice stapaju s pejzažom zbilja nije trebalo kadrove odozgo, ali i za to se našlo rješenje, kako ne bi razočarali producenta. “Mama” je pak Škafarov najdramatičniji film, iako samo uvjetno: majka (profesionalna glumica Nataša Tic Ralijan) je dovela svoju samodestruktivnu kćer (neprofesionalka Vida Rucli) u kuću na osami, htjela bi je uključiti u neku od komuna u Italiji u kojima se mladi odvikavaju od ovisnosti. Inspiracija? Katolička “Stabat mater”, u kojem Marija pati zbog toga što su Krista pribili na Križ. Tako se i majka u filmu više i ne nada kćerkinu ozdravljenju, između njih dvije nema komunikacije, svaka ima svoju verziju zašto je došlo do razdora.

Škafar pripada filmskoj eliti kakvu se u nas nekoć moglo naći samo među autorima eksperimentalnog filma, zaokupljaju ga Aleksander Sokurov, Abas Kiarostami i Andrej Tarkovski. Već skoro deset godina živi s obitelji na osami u mjestu Velika Sela kraj Metlike na granici s Hrvatskom, a odnedavno je odlučio da se više neće baviti filmom nego posvetiti književnosti.

Što čita? Suvremena književnost ga ne zanima, to mu je poput besciljnog lutanja po šumi, radije ponovno uranja u Rilkea, Prousta i Tolstoja. A opet, za njega nije sve u klasicima, kod kuće mora pažljivo ograničiti potrošnju interneta i prednost imaju prijenosi utakmica američkog nogometa.